Svakog dana pojavi se neka nova vijest o koronavirusu dok se ovaj ubrzano širi svijetom.
Mnogi ljudi su sve zabrinutiji zbog potencijalne opasnosti, uključujući djecu koja, prirodno, od roditelja žele savjet i podršku.
Kako, dakle, da pričate sa djecom ako kažu da su uplašena ili uznemirena zbog epidemije?
Umirivanje
Govoreći za BBC Radio Škotska, doktorica Punam Krišan, porodična ljekarka u Velikoj Britaniji sa šestogodišnjim sinom, kaže:
„Suština je da se smanji njihova nervoza i kaže im se da je ovo virus kao kada se prehladite ili dobijete proliv i povraćate.”
Ona smatra da bi roditelji trebalo da „povedu istinski otvoren, iskren, pošten razgovor – kao što ja radim sa mojim sinom i podstičem druge roditelje koji mi dolaze.”
Doktor Ričard Vulfson, dječji psiholog, veruje da pravi način da se razgovara sa djecom o velikim stvarima kao što je koronavirus zavisi od toga koliko godina imaju.
„Vrlo je verovatno da će mlađa djeca, uglavnom od šest-sedam godina pa naniže, biti uznemirena svim onim što čuju oko sebe zbog toga što će roditelji uglavnom pričati o tome kao da ona nisu tu.”
On dodaje: „To ume za decu da bude prilično zastrašujuće.”
Za mlađu decu on kaže: „Prvo, umirite svoje dijete. Ne znate šta će se desiti, ali im vi recite: ‘Bićete dobro, svi ćemo biti dobro. Neki ljudi će dobiti bolest, ali mi ćemo biti dobro.'”
Praktični koraci
Iako doktor Vulfson priznaje da ne možete biti sigurni da vaše dijete neće biti zaraženo, mnogo je bolje biti optimističan nego rizikovati da ih potencijalno zabrinete bez potrebe.
Takođe, on kaže: „Ne radi se samo o umirivanju djece, već i o njihovom osnaživanju.”
Pod ovim on misli da treba da im se omoguće praktični koraci koje mogu da preduzmu i koji će ne samo smanjiti izglede da se zaraze, već će im i pružiti osjećaj da imaju nekakvu kontrolu nad situacijom.
On kaže da treba da govorimo maloj djeci „postoje stvari koje možete da uradite da biste vi i mi ostali zdravi – i evo šta možete da uradite. Možete redovno da perete ruke, i tako dalje.”
Doktorica Krišan se slaže, rekavši da ona savjetuje da se „istinski usavrši ta kontrola mogućnosti zaraze kako bi se spriječilo da djeca dobiju bolest i da se istinski poboljša njihova samozaštita putem razgovora o tome ‘kako prati ruke’.”
To, kaže doktor Vulsfon, „pruža vašoj maloj djeci nešto što stvarno mogu da rade, umjesto da im samo kažemo da drže fige.”
Ova mješavina umirivanja i davanja deci neke vrste strategije, što znači da mogu da urade nešto da zaštite sebe i svoju porodicu, preporučuje se kao najbolja strategija.
Prevencija
Ali podsjećanje djece na dobru higijenu ne radi se samo da bi im se smanjila nervoza.
Mala djeca su prirodno veoma ljubopitljiva i vole da pipkaju stvari i dijele hranu i piće.
Ovo, kaže doktorka Krišan, znači da ona „daju veliki doprinos širenju zaraze uopšte” i da „treba da ih učimo toj veoma važnoj vještini zaštite od najranijih dana.”
Učenje vaše djece efikasnim veštinama održavanja higijene može da pomogne da se zaštiti čitava zajednica.
Lažne vijesti
Jedan od izvora tjeskobe, kaže doktor Vulfson, mogu da budu baš sami djetetovi roditelji.
„Svakako mislim da se mlađa starosna grupa nalazi pod ogromnim uticajem roditelja i kad vide da su im roditelji zabrinuti i uznemireni ili načuju razgovore koje njihovi roditelji vode sa prijateljima, to se prenosi i na mlađu djecu.”
Roditelji mogu da utiču na to kako se ponašaju u blizini sopstvene djece, ali na to šta se dešava u školi nemaju nikakvog uticaja.
„Velik je broj mitova koji kruže – moje troje unučadi imaju 12, deset i osam godina”, kaže doktor Vulfoson, „i svako od njih mi je reklo: ‘Čuo sam da je neko došao u moju školu, a putovao je negde prije toga i rečeno mu je da ide kući i sad su svi zaraženi.'”
„To samo pokazuje koliko se brzo ove vijesti šire. I mislim da je važno umiriti djecu i razgovarati otvoreno sa njima.”
Tinejdžeri
Drugačije je sa adolescentima koji manje zavise od roditelja kad su u pitanju vijesti o svijetu oko njih i koji dobijaju više informacija od prijatelja.
„Oni imaju vlastite mreže informisanja”, kaže doktor Vulfson, „i mnogo se više oslanjaju na vršnjačke grupe.”
Ali jedan od problema sa tim, naravno, jeste taj što su adolescenti obično mnogo realističniji. Teško je reći četrnaestogodišnjaku: ‘Ne, sve će biti u redu’ zato što će oni reći: ‘Ti to ne možeš da znaš, zar ne?'”
„Dakle, starije dijete je teže za ubjeđivanje. Mnogo je manje verovatno da će samo prihvatiti šta imate da mu kažete.”
Međutim, kaže doktor Vulfson, postoji jedna stvar koja važi za svu djecu koliko god da su stara.
„Nevezano za starosnu grupu, važno je stvoriti atmosferu u kojoj dijete može slobodno da kaže šta želi.”