Game of Thrones jedna je od najpopularnijih TV serija svih vremena. HBO-ova adaptacija knjiga američkog autora Georga R.R. Martina začarala je milione gledatelja širom svijeta.
Nažalost, zadnja sezona, čiju je premijeru gledalo čak 17,4 miliona ljudi, bila je veliko razočarenje za većinu vjernih fanova.
Ukoliko čitate ovaj članak, vjerovatno ste i sami jedan/a od njih.
Iako bismo mogli analizirati šta je pošlo po zlu sa zadnjom sezonom, zašto je scenarij bio napisan na drugačiji način od prethodnih i zašto je kraj ostavio fanove nezadvoljnima, sada kada su se utisci slegli skoro godinu dana poslije završetka serije, usmjerit ćemo pažnju na nešto drugo:
Koju poruku Game of Thrones šalje svojim gledateljima? Šta je suština ove turbulentne priče o ratu, politici, porodici i časti?
Zašto je Daenerys morala umrijeti
U zadnjoj epizodi “The Iron Throne” suočeni smo sa upotpunosti transformisanom, zlom verzijom Daenerys Targaryen. Iako je njen put ka tami i okrutnoj tiraniji “požuren” i djeluje neprirodno u zadnjoj sezoni, ne možemo reći da je neočekivan i da nema smisla.
Ostali likovi prepisuju njen iznendani put ka teroru nad nevinim narodnim masama njenom prezimenu, podsjećajuću na izreku “svaki put kada se Targaryen rodi, bogovi bace novčić”. Međutim, ako gledamo iz drugačije perspektive, njeno ponašanje nije stvar genetike.
Kroz njeno putovanje od zlostavljane djevojčice odrasle u izgnanstvu do moćne vladarice i majke zmajeva, Daenerys je uvjerila sebe da želi da vlada “za narod” i kreirala je utopijsku ideologiju sebe kao milosrdnog borca za slobodu. Ipak, na podsvjesnom nivou gvozdeni prijestol za nju je simbolisao bol i traumu, a njena borba bila je pokrenuta željom za osvetom, objašnjava scenrista D.B Weiss.
Kombinacija njene bajkovite priče i mračnih emocija koje su je podsvjesno pokretale kreirala je tzv. “kompleks Boga”, odnosno uvjerenje da je njena sudbina da promijeni svijet i da je sve što uradi ispravno, bez obzira na kolateralnu štetu. Nažalost, kroz historiju vidjeli smo bezbroj primjera ove ideologije u likovima mnogih ozloglašenih diktatora.
U ranijim sezonama Daenerys je kreirala ideal “lomljena točka”, odnosno okončanja represije bogatih i moćnih nad siromašnima i nemoćnima. Ipak, na kraju nije mogla odoljeti da i sama postane zubac na tom točku, jer osjećati se kao Bog na Zemlji uništi dobro u svakom čovjeku.
Enigma njenog lika počiva na njenom velikom potencijalu da uistinu bude dobar i pravedan vladar i silnom obožavanju koje zauzvrat dobija od svakog ko je upozna, te postaje sve moćnija.
Što je veća moć, veće je i iskušenje da se iskoristi u loše svrhe.
Poenta koju priča želi naglasiti nije da je Daenerys bila zla sve vrijeme, ili da je njen targerijenski novčić pao na pogrešnu stranu, nego da čak i najbolji i najsnažniji ljudi ne mogu odoljeti iskušenjima ultimativne, neograničene moći.
Njena priča je svojevrsno upozorenje, pokušaj da se dokaže da jedna osoba ne može držati svu moć u svojim rukama i vladati pravedno.
Mnogi smatraju da je suština ove serije upravo da pokaže kako moć uništi ljude i sve dobro u njima.
The Take komparira Igru prijestolja sa Gospodarom prstenova, koji je Martinu služio kao djelimična inspiracija za Pjesmu leda i vatre. Magični prsten u Gospodaru prstenova ima natprirodnu moć kojoj je gotovo nemoguće odoljeti.
Gvozdeni prijestol predstavlja prsten u ovoj priči, zbog čega ga Drogon uništi, svjestan da je prijestol ubio pravu Daenerys, a ne Jon.
Zadnja epizoda otkriva da Jon nije pravi kralj u ovoj priči. On je Frodo. Nosač prstena, jedini koji može odoljeti njegovoj moći. Kao što su mnogi predviđali, on uistinu jeste “princ koji je obećan”, ali Kralj noći nije bio zlo koje mu je bilo suđeno da uništi, nego Daenerys.
Zašto Brank Stark
Iako su mnogi gledatelji bili tužni jer Daenerys nije sjela na Gvozdeni prijestol, ustvari uspjela je učiniti ono što je željela (na način na koji sigurno nije planirala), slomila je točak. Okončala je totalitarnu vladavinu u fiktivnoj državi imena Westeros.
Nakon njene smrti, ne postoji zakonski nasljednik prijestola, stoga su najveći moćnici države primorani da na neki zamalo-demokratski način izaberu novog kralja, te odlučuju da u budućnosti nastavljaju primjenjivati ovu praksu kako bi kraljevstvom vladali ljudi koji su za to sposobni. Ali zašto biraju Brana Starka?
Radnja serije sve vrijeme aludira na ideju da su najbolji vladari oni koji ne žele da vladaju, a Bran ranije u sezoni kaže da on “ništa ne želi”.
Ipak, činjenica je da to što neko ne želi da vlada ne mora nužno značiti da su sposobni za vladanje. Tyrion objašnjava da ono što čini dobrog vođu je dobra priča, a da je Bran rizničar čitave historije čovječanstva.
Krunisanjem Brana, serija naglašava ogromnu vrijednost ljudskih priča. Promatrajući historiju možemo primjetiti da su priče poput nekog emotivnog ljepila koje spaja ljude.
Bran, kao sveznajući trooki gavran, predstavlja Platonov ideal “kralja filozofa”, vladara koji osjeća patnju svog naroda kao vlastitu patnju, te vremenom postaje neka apsrtaktna kolekcija narodnog znanja i volje, tvrdi The Take.
Na koncu, Tyrion kreira izbornu monarhiju da zamijeni dotadašnju nasljednu monarhiju, čineći Westeros sigurnjim i boljim mjestom za život.
Ono po čemu se Game of Thrones razlikuje od većine serija i filmova koje gledamo je bolna realnost koju prepoznajemo u njenoj radnji.
Kombinacijom srednjevjekovnog društva i magičnih elemenata George R.R Martin stvara savršenu metaforu svijeta u kojem živimo danas.
Prateći političke spletke, ratna stradanja i razdvojene porodice, gledatelji uočavaju sličnost sa današnjicom.
Znamo da stvarni život nije crno-bijel, da se svjetska politika zasniva na spletkama i samointeresu, te da rijetke osobe koje imaju moralni kompas i bore se za više dobro često nesretno završe.
Čak i natprirodni elementi u priči, odnosno zmajevi i Hodači, imaju određenu simboliku.
Hodači, kao zla prijetnja koja predstavlja opasnost za svakog čovjeka, može predstavljati klimatske promijene. U tom slučaju, priča pokušava naglasiti da su svi ljudski ratovi i političke prepirke beznačajne u poređenju sa pravom prijetnjom koja nas može sve uništiti.
Zmajevi predstavljaju nuklearno oružje, djeluje primamljivo i moćno u teoriji, ali u praksi donosi samo katastrofu i uništenje.
Kraj serije, ma kako nezadovoljavajući bio, nastoji da u beznadežnu, okrutnu realnost, unese tračak nade i idealizma.
Da u svojim gledateljima probudi nadu da će, ukoliko budemo vjerovali u čast, porodičnu ljubav i činjenje ispravne stvari, i nakon mnogih žrtava i gubitaka, svijet ipak postati bolje mjesto.