O mnogim umjetnicima-piscima koji potiču sa balkanskog podneblja dosta toga je rečeno, ali su to uglavnom samo suhoparni podaci i priče o njima još uvijek nisu ispričane.
Njihova djela su uticajna, ne samo na našim prostorima, nego u cijelom svijetu. Sjećate se šegrta Hlapića i Priča iz davnine – lektira i crtanih filmova koji se svrstavaju među prve koje svako od nas pročita i pogleda u djetinjstvu?
Šegrta Hlapića, djelo Ivane Brlić Mažuranić, danas čitaju i u filmskom izdanju gledaju čak i djeca u Vijetnamu i Japanu, što dovoljno govori ko je bila ova umjetnica. Ivana Mažuranić je rođena u Ogulinu na današnji dan, 18. aprila, davne 1874. godine, ali slobodno se smijemo poslužiti klišeom i reći da ona zaista i danas živi, kroz svoja djela, prenosi BUKA.
Iako su neki htjeli da je defeminiziraju nazvavši je “hrvatskim Andersenom“, Ivana je bila žena koja je pisala krajem pretprošlog i početkom prošlog stoljeća i koja je ostavivši nezaboravne likove u najneobičnijim situacijama i mjestima, utisnula pero u srca i djece i odraslih.
Ivana Brlić Mažuranić bila je unuka poznatog pjesnika i hrvatskog bana Ivana Mažuranića, čija djela su također i danas poznata. Ivana je potekla iz porodice koja je imala istaknutu ulogu u razvoju modernog hrvatskog društva, školovala se uglavnom privatno, što joj je omogućilo dobar temelj za pisanje prvih bajki. Poznavala je i strane jezike, a njeni prvi književni pokušaji bili su dijelom na Francuskom jeziku. To su uglavnom bile njene djevojačke-mladalačke zabilješke i neki stihovi koji su nagovještavali da bi Ivana mogla postati ono što kasnije i jeste.
S obzirom da je odgojena u uglednoj porodici i u narodnom duhu, 1892. godine, na dogovor porodica, udala se za advokata i političara iz Slavonskog Broda, Vatroslava Brlića, gdje u porodičnoj biblioteci i arhivi pronalazi odgovarajući ambijent za ispoljavanje svoje kreativnosti i mašte.
Ivana je bila majka šestoro djece, predana supruga i književnica, a te uloge je spretno i skromno povezala, da ugodi ženskoj dužnosti i zovu slobodne ljudske duše. Bila je prva žena članica “Akademije znanosti i umjetnosti“ , koja je dva puta nominirana za Nobelovu nagradu.
Iako je rano počela pisati, na objavljivanje djela odlučila se relativno kasno. Njena prva zbirka pripovijetki i pjesama za djecu “Valjani i nevaljani“ izašla je 1902. godine.
Nakon toga Ivanino ime se sve češće moglo naći i u časopisima, u esejističkim i poučnim novinskim člancima. Ono što joj je dalo “krunu“ bilo je djelo iz 1913. godine “Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića“, lika koji je dotaknuo srca svih onih koji su ga čitali ili malo kasnije gledali na ekranima. Ali za njeno najuspješnije djelo smatra se zbirka pripovijetki “Priče iz davnine“ iz 1916. godine, koja je kasnije postala, a i do danas ostala u većini osnovnih škola na našim prostorima, nezaobilazna lektira.
“Priče iz davnine“ i danas plijeni čitaoce i zadržava pažnju književne historije. Glavne odlike koje djelo i danas drže živim su individualnost i profinjenost njegovanog jezika i stila, vještina paradoksalnog izražajnog inoviranja jezičke starine, kreativno nasljedovanje slikovitosti, te jednostavno proživljavanje nestvarnih događaja i nenamjerno “primoravanje“ čitaoca na suosjećanje s likovima.
Gradovi u kojima je Ivana živjela s ponosom ističu njeno ime, Ogulin, Karlovac, Zagreb i Slavonski Brod. Upravo u Brodu, gdje je provela dobar dio svog života i napisala nekoliko prekrasnih priča za djecu, na glavnom trgu koji nosi njeno ime i danas se nalazi kuća porodice Brlić.
Njena ostala djela su: “Slike” iz 1912. godine; pedagoški intonirana “Knjiga omladini” iz 1923.; zapisi o porodičnom rodoslovlju (Obzor, 1933-34) koje objedinjuje u tri knjige (1934, 1935); historijsko-pustolovni omladinski roman “Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata” (1937); „Srce od licitara“- pripovijetke i pjesme za mladež. iz 1939.; “Basne i bajke“ iz 1943. godine; te je nekoliko djela prevela s njemačkog i francuskog jezika.
Mnoštvo asocijativnih kadrova i animacije predmeta i kolaža dočaravaju atmosferu Ivaninog vremena i danas, kontrastna stanja njene duše i čudesni svijet njenih djela. Tako se na Ivaninom trgu u Slavonskom Brodu svake godine u aprilu svečano otvara dječija manifestacija “U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić“. Nana Šojlev je 2008. godine, povodom sedamdesete godišnjice od smrti Ivane Mažuranić snimila film “U potrazi za Ivanom“, koji otkriva manje poznatu stranu njenog života, njena mladenačka zaljubljivanja, te stav o udaji koju je za nju ugovorila njena porodica.
U filmu se govori i o psihičkoj bolesti koju je navodno Ivana imala. Spominje se kao bolest koja pogađa brojne umjetnike, previše kreativne ljude koji zbog toga često padaju u depresiju. Da li je to 21. septembra 1938. godine presudilo Ivani ili ne, nama nije toliko važno. Njen trag je tu, jedan dio nje će vječno živjeti i mi danas slavimo njen 138 rođendan, prenosi BUKA.
KOD MAJSTORA MRKONJE
I.
ŠEGRT HLAPIĆ
Bio je neki mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić.
Hlapić je bio još malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malom postolarskom stocu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince u čizme i šivao cipele. Cijeli je dan fućkao i pjevao kod posla. Hlapićev gospodar zvao se majstor Mrkonja, a bio je zao i strašan. Tako je bio velik da mu je glava sezala do stropa u njihovoj maloj sobi. Imao je kuštravu kosu kao lav, a duge brkove do ramena. Njegov glas bio je tako jak i krupan kao u medvjeda. Majstoru Mrkonji dogodila se jedanput u životu velika žalost i nesreća, pa je od onda bio vrlo tvrda srca. Kakva se nesreća dogodila majstoru Mrkonji, to će se istom mnogo kasnije iz ove knjige saznati. Majstor Mrkonja bio je dakle tvrda srca i vrlo nepravedan, pa je psovao i vikao na Hlapića kad god je bio zlovoljan. Majstorica je bila jako dobra. I njoj se dogodila ista žalost kao i majstoru Mrkonji. No ona je od toga doba postala još bolja i imala je vrlo dobro srce. Hlapića je jako voljela.
Ali se i ona bojala majstora Mrkonje. Kad god bi nosila Hlapiću svježa kruha, uvijek ga je sakrivala pod pregaču da majstor ne vidi, jer je majstor zapovjedio da se Hlapiću daje onaj tvrdi i stari kruh, a majstorica je znala da Hlapić rado jede meki krušac.
Hlapić je imao samo jedne poderane hlače i još jedne, koje mu je majstorica načinila od zelenoga sukna. To je sukno ostalo od majstorove zelene pregače, pa je majstor zapovjedio svojoj ženi da načini od toga Hlapiću hlače. Hlapić je imao u tim hlačama tako zelene noge kao zelena žaba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi šegrti rugali. Majstor Mrkonja je zapovjedio da ih mora nositi u nedjelju. Hlapić je bio uvijek dobre volje, pa kad je vidio da mora nositi te hlače, počeo se i sam šaliti. Kreketao je “kre-kre” kao žaba kad god je obukao zelene hlače. Kad su vidjeli drugi šegrti da se Hlapić šali, nijesu mu se više rugali, nego su se igrali s njime u nedjelju i vrlo su ga voljeli. Majstor Mrkonja nije smio vidjeti da se Hlapić igra, jer bi ga odmah otjerao kući. Tako je živio Hlapić kod majstora Mrkonje i nije mu bilo dobro. Ali on bi ipak bogzna kako dugo tamo ostao da se nije dogodilo nešto što je Hlapića odveć ražalostilo.