Titula bega je bila bitna u okviru pojedinih begovskih porodica do te mjere da su pojedine porodice u svojoj svakodnevnoj komunikaciji razdvajale begove od aga.
S druge strane, u historijskim spisima je zabilježeno i kako su pojedine porodice odbacivali begovsku titulu i deklarisali se kao age.
Zabilježno je da se Izet-beg Jahić sredinom XIX stoljeća (oko 1860. godine) doselio iz Beograda u Bosanski Šamac. Izet-begov brat Ibrahim-beg se doselio u Gradačac i zadržao izvorno prezime Jahića. Njegov sin Izet-beg Jahić se oženio sa Senija-hanumom Gradašćević, unukom Hadži Muhamed bega Gradašćevića (zvanog Hadžibeg) za kojeg se pričalo kako je imao zemljišne posjede u jednom komadu od Gradačca pa sve do Šamca.
Kako navodi Husnija Kamberović u svome istraživačkom radu na temu “Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine”, među begovima koji se odrekoše ove titule bijaše i Ali-beg Izetbegović, sin Izeta-bega Jahića.
Ali-beg u Šamcu otvori svoju trgovinu, otpoče sa eksploatacijom šljunka i narod ga poče zvati agom umjesto begom.
Iz ovoga se ne može zaključiti da je bavljenje trgovinom predstavljalo niži društveni sloj te da je napuštanje begovske titule značilo prelazak u age. Postoje jasni dokazi da su begovi imali svoje trgovine, pa čak i da su begovske porodice koje su potpuno osiromašile i izgubile svoj društveni položaj ipak zadržale titulu bega.
Muhamed Hadžijahić je zabilježio da je Ali-beg Izetbegović bio “po huji (ćudi) strah i trepet čitave Posavine, pa je zbog te svoje ćudi zabranio da ga zovu begom već agom”. Tako Jahići ostadoše begovi, a Izetbegovići postadoše age.