Prirodni materijali od kojih su se gradile kuće po starogradskim mahalama (kamen, drvo, opeka i ćerpić), po nepisanom pravilu su bile obogaćene prirodnim ambijentom tekuće, čiste vode koja je isticala iz brojnih česmi u kućama i avlijama.
Nije bilo mnogo europskih gradova koji su se mogli pohvaliti takvim prirodnim skladom zelenila i čiste i pitke tekuće vode.
Tako nastadoše i prepoznatljiva naselja Mihrivode, Trčivode, Pišćivode, Soukbunar, Hladivode… Najveći dio stanovništva se snabdijevao vodom sa javnih česmi, ali je bilo i kućnih česmi u dvorištima i to najviše uz krak Mošćanice doveden preko Vratnika, sa kojeg su čak i siromašniji imali svoje česme i terezije.
Evlija Čelebi je zapisao da je u Sarajevu u XVII stoljeću bilo 700 bunareva. Bili su najčešće promjera od jednog metra, a dubine od tri do dvadeset metara, zidani kamenom sa nadzitkom od 60 do 70 cm i santračem koji je držao dva direka i preko njih krov. Santrač je imao dva drvena poklopca, drveni čekrk i kofu za vodu.
Prema jednom popisu iz 1908. godine u Sarajevu je bilo 513 bunareva, iako se smatra da je broj veći, jer su se ljudi plašili prijaviti da imaju bunar kako im isti ne bi bio zasut, a njihove kuće bile priključene na gradski vodovod. Zapisano je i da postoji određeni broj bunareva koji su u ravničarskim dijelovima Sarajeva zatrpani 1901. godine.
Imućnije porodice su provodile vodu i od bunara do mutvaka i kupatila, pa je bilo zabilježeno da je kuhinja Fadil paše Šerifovića, ili ona u Saburinoj kući imala vodu i u unutrašnjosti kuće.
I dok su mnogi europski gradovi istresali sadržaj noćnih posuda sa prozora direktno na ulicu, sarajevske kuće su usavršile komunalnu infrastrukturu do najsitnijih detalja, a otpadne vode bi išle od kuhinja i kupatila duž zidanih kanala sve do septičkih jama.
Prava umjetnost se stvarala od vode, pa su mnoga sarajevska dvorišta pored bunara imala i svoje šadrvane, poput onog u kući Salih ef. Muvekita Huseinovića u Mišćinom sokaku ili onog u ljetnikovcu najpoznatijeg sarajevskog kaligrafa hafiza Huseina ef. Islamovića.
Javne česme su se često gradile zahvaljujući dobrotvorima i vakifima, na čemu je do pojave sarajevskog vodovoda bila zasnovana sva komunalna aktivnost. Tako je Džamijica česmu, na uglu ulice Požegina u zidu dvorišta Mula Arebi-atik džamije, podigla stanovnica ove mahale Fatima, kći hadži Ibrahima.
Za održavanje ove česme i plaću muteveliji, uvakufila je dućan i pred njim krevet u Abadžiluku.
Interesantno je spomenuti i da je sa Firuz begovog vodovoda, koji se protezao od Sedrenika, preko Vrbanjuše pa do Ćulhan hamama, snabdijevana vodom i Stara pravoslavna crkva, crkvene građevine na Varoši i sama Varoš. Sve do austrougarske okupacije bilo je u Sarajevu oko 120 kuća sa tekućom, čistom i pitkom vodom.
Taj kult žive, tekuće vode i zelenila sve više postaje prošlost koja se utopila i izgubila u velikim urbanističkim planovima razvoja Sarajeva.
Zasnovano na tekstu “Sarajevo – grad u prirodnom amfiteatru” (Nijazija Koštović)