U posljednjim decenijama osmanske uprave ubrzano se dešavaju, pod zapadnim utjecajima, promjene koje su se značajno odrazile i na prilike u Sarajevu.
Ukidanjem esnafa 1851. godine i donošenjem Vilajetskog ustava iz 1865. godine, dolazi do procvata trgovine i porasta broja stanovnika, ali mnogo ubrzanijeg i za dotadašnji sarajevski tabijat sasvim drugačijeg načina života.
Sarajevo sve više prestaje biti čaršija i postaje otvorenije prema modernizaciji koja dolazi sa zapada. Između tradicionalnih zanatskih čaršija, ispod krovova sarajevskih dućana se otvaraju prve fotografske radnje, hemijske čistionice, moderni krojački saloni sa mehaničkim mašinama za šivanje…
U Bistrik mahali se gradi prva sarajevska pivara, a u njenoj neposrednoj blizini i valijina rezidencija – Konak. Kao začeci modernog ekonomskog poslovanja, u ovom periodu se osnivaju Društvo za izrađivanje abe (domaćeg sukna), Pupilarni fond (ejtam sanduk ili kasa za siročad) i Menafi sanduk (opštinska poljoprivredna pripomoćna zaklada ili sirotinjska kasa).
Ovakvo moderno ekonomsko poslovanje bilo je preteča današnjih bankovnih kredita, a javilo se iz potrebe koju je stanovništvo imalo. Hamdija Kreševljaković je zapisao da je bilo poznato da je bosanskohercegovački poljodjelac, kao i trgovac i obrtnik, mogao naći kredita još u XVI stoljeću, dakle u doba kada su seljaci zbog svog lošeg ekonomskog i socijalnog položaja dizali bune u raznim zemljama.
Kamatnjak uz koji se tada, a i kasnije davao kredit poljodjelcu, trgovcu i obrtniku iznosio je 10–50 posto godišnje, a plaćao se unatrag. Pozajmilo se 100 para, a nakon godine se vraćalo 110 do 115 para.
Doktor Ćiro Truhelka je zapisao da je prva zakladnica kojom je određeno da se može vakufski novac davati u zajam i poljodjelcima, napisana 1534. godine, a legator je bosanski namjesnik i najveći naš dobrotvor Gazi Husrev beg. U toj zakladnici je pisalo:
“Ostatak spomenute svote od 300.000 drama neka se izda na priplod (rebah), uz jak zalog i sigurna jamca, i to na taj način da priplod bude od svako deset drama u svakoj godini jedan dram. U tom valja postupati na pravi šerijatski način, kako se ne bi taj posao izvrnuo u lihvu ili glavnica razasula po gubitku. Neka se radi s trgovcima, zanatlijama i poljodjelcima od pripadnika vjera (bez razlike), koji su na glasu kao imućni ljudi u dobrom stanju, na kojima se vide tragovi povjerenja, naročito da su ispravni i da znaju čuvati, i neka budu poznati među svijetom svojim lijepim vladanjem, a ne lažju i zatezanjem u vraćanju duga.
Neka se ne daje emirima (sandžak-bezima), valijama (guvernerima pokrajina), muderisima (profesorima), kadijama (šerijatskim sucima), džindijama (vojnim licima), ni ostaloj vojsci, niti posjednicima timara (lena), nevaljalim i rđavim ljudima, niti prezaduženim ni sultanskim robovima, niti onima koji imaju namjeru da prevare, ili koji su pohlepni, ma u koju klasu ljudi spadali“.
U radu “Mesnafi-sanduci u Bosni i Hercegovini”, Hamdija Kreševljaković piše kako je seljak bio u rukama lihvara i nije ekonomski mogao napredovati. Ti lihvari bili su mahom trgovci po kasabama, od kojih je seljak nabavljao sve što mu je bilo potrebno, a većinu svojih proizvoda njima je i prodavao.
Obračun se pravio jedanput godišnje i to u jesen. Knjige trgovca seljak nije mogao kontrolisati, jer je bio mahom nepismen, pa svođenje godišnjeg obračuna bila je stvar trgovca i njegova poštenja. Da se koliko toliko omogući seljaku kredit uz što povoljnije uvjete, odlučila je vilajetska vlada zavesti menafi-sanduke koji se u narodu prozvaše sirotinjskim kasama.