Među bosanskim franjevcima XIX stoljeća ističe se posebno jedno ime, lik Ivana fra Frane Jukića, rođenog 20. maja 1818. godine u Banjoj Luci.
Živio je kratko, svega 39 godina, ali je uspio postaviti temelj novijem kulturnom radu i postati jedan od prvih nosilaca europske pismenosti i prosvjete u Bosni.
Nakon završetka Franjevačke gimnazije u Fojnici, studirao je u Zagrebu, Veszpremu i Dubrovniku. U saradnji s fra Antunom Kneževićem osnovao je jednu od prvih pučkih škola u Bosni i Hercegovini u kojoj su se mogla školovati sva djeca – bez obzira na religijsku pripadnost.
Pokrenuo je 1850. godine u Sarajevu izdavanje prvog književnog časopisa koji je nosio naziv “Bosanski prijatelj“. Knjigom “Zemljopis i poviestnica Bosne“, u kojoj je iznio brojne geografske podatke, klimatske karakteristike te informacije o običajima stanovnika, zaslužio je naziv prvog geografa i etnografa Bosne i Hercegovine.
Dolaskom Omer-paše Latasa, Ličanina pravoslavne vjere koji je prešao na islam i kojeg je Sultan poslao u Bosnu da preuzme vodstvo pašalukom, fra Jukić se ponadao da će on kao Slaven razumijeti i poduprijeti njegova nastojanja za modernizacijom Bosne i razvojem pismenosti njenih naroda, pa mu uputi spis “Želje i molbe bosanskih krstjana“ u kojem je naveo niz prijedloga za promjenama koje bi pridonijele razvoju zemlje.
Omer-paša ne samo da ga nije podržao, nego ga je zbog njegovog angažmana proglasio opasnim za osmansku upravu. Bio je progonjen u Istanbul uz doživotnu zabranu povratka u Bosnu i Hercegovinu. U Istanbulu je proveo 25 dana u tamnici. Ubrzo se vratio na prostor Balkana i smjestio u blizini Đakova. Iscrpljen naporima i zlostavljanjem i teško bolestan, podvrgao se operaciji kamenca i uskoro iza toga podlegao. Pokopan je u zajedničku grobnicu u Beču 1857. godine, na istom groblju na kojem leži i Wolfgang Amadeus Mozart.
U sklopu “Želja i molbi bosanskih krstjana“ nalazi se smioni uvod, u kojem, između ostalog, Jukić govori:
“Evo 15 godinah imade, da je u Bosnu nizom (redovna vojska, redovno stanje) uveden, pak za tog vremena šta je učinjeno za duševnu i materijalnu korist ove pokrajine? Nijedna učionica ne bi utemeljena po vladi, nijedna stazica ne bi prosječena! Veziri i njihovi činovnici, na njih gledajući, reko bi, to su ti ljudi prosvijećeni, za napredkom težeći, pravi Francezi, Prusi itd., al malko promotrivši: iz dvora bubanj, a iznutra šušanj!
Osim one uniforme, ništa drugo! Vlada, dakle, drugi način potrebno je, da uzme . . . što ako ne učini, doisto će mnogo štete sama sebi nanijeti, jer: kristjani ne imajući odakle više plaćati, dotjerani do najvećeg siromaštva, bit će usilovani seliti se u obližnje države, ol poskapati od glada!“
Po njegovom imenu i u sjećanje na zasluge koje je ostavio za života i poslije života, nekoliko ulica širom Balkana nose naziv. Tako i jednu od centralnih sarajevskih ulica nazvaše Jukićevom i to zahvaljujući Aliji Bejtiću koji je ispred Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Sarajeva insistirao da se Jukiću dodijeli ulica. Time je ispravljena greška ukidanjem naziva ranije Jukićeve ulice koju je zamijenila ulica Danijela Ozme.
Tekst zasnovan na djelu Ilije Kecmanovića, “Ivo Franjo Jukić”