Dževad Karahasan je pisac, akademik i profesor u Sarajevu te na austrijskim i njemačkim univerzitetima, najviše u Grazu, bivši dekan sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, dramaturg i nagrađivani autor romana “Istočni divan”, “Šahrijarov prsten”, “Sara i Serafina”, “Noćno vijeće”, “Sjeme smrti”, te brojnih pripovjedaka, eseja i drama postavljenih u mnogim teatrima.
On je posebna pojava na regionalnoj i evropskoj književnoj i pozorišnoj sceni.
U intervjuu za 24sata.hr, Express magazin, komentarisao je kako iz perspektive Graza vidi današnje Sarajevo, te je li razočaran politikom, koja, čini se, polahko ubija onaj poznati sarajevski duh i multikulturalnost.
“Prije desetak godina mi je u Parmi jedna gospođa s Ilidže kraj Sarajeva objašnjavala da nema više onog Sarajeva u kojem je ona odrastala, da se Sarajevo promijenilo, da se ona ne namjerava vratiti jer ovo više nije ono Sarajevo… ‘Samo ste Vi, gospođo, i nakon 25 godina nepromijenjeni, sve ostalo se stalno mijenja, jer je živo’, netaktično sam komentirao njezin lament. A onda se pokušavao ‘izvaditi’ tako što sam je uvjeravao da to ona ne tuguje za ‘onim Sarajevom’, nego za svojom mladošću koje više nema i koja uostalom nije bila tako lijepa kako joj se danas čini. Time sam, naravno, pravio nove pogreške – ‘nije majka Mehu tukla zato što je kockao, nego zato što se vadio’ – sve to je moja bivša sugrađanka znala bolje od mene” kazao je Karahasan.
Karahas objašnjava kako mu je jasno da su mnogi “napadi” na današnje Sarajevo potekli iz ljubavi prema ovom gradu.
“Kasnije sam shvatio, prekasno da se opravdam pred njom, i zbog toga i danas duboko žalim, da sam netrpeljivo i netaktično reagirao zato što me već nervira moda da se “današnje Sarajevo” napada u ime nekadašnjeg. Jasno je da su mnogi od tih ‘napada’ potekli iz iskrene ljubavi prema tom gradu i želje da on bude što je moguće bolji, ali su mnogi od njih puko služenje zlim politikama ili dokono brbljanje da se zaradi neki honorar. Ovo današnje Sarajevo napadaju u ime onog ‘pravog Sarajeva’, ljudi koji u njemu nikad nisu živjeli i ne znaju ovo, kao ni ono. Drugi ‘plaču’ nad Sarajevom u kojemu su, eto, verbalno napadnuta dva ugledna pjesnika, jedan na ulici u prolazu, a drugi na semaforu, dakle oba puta bez svjedoka” dodao je.
Kazao je da ga nervira “moda koja ime Sarajeva počinje koristiti kao lično ime, o gradu govori kao o osobi koju dobro poznaje i s kojom je već stoljeće u lošem braku”.
Karahas se osvrnuo i na mane koje se mogu propisati Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
“Jasno je da u Sarajevu mnogo toga ne valja, jasno je da o politici u Bosni uopće ne mogu govoriti jer politike nema, jasno je da često očajavam zbog stanja u mom gradu. Ali nakon svega što se na taj grad sručilo, nakon svih nevolja koje ga stižu u neprekinutom nizu od 1984. Sarajevo je još grad koji se može voljeti i mora poštovati. Još je to grad u kojemu se niko ne čudi prijateljstvu između fratra i hafiza, grad u kojem se bogomolje ne napadaju, a praznici slave u miješanim zajednicama, grad u kojemu se smije na račun svih religija i politika, a sve u slavu života” zaključio je Karahasan.