Historija Sarajeva priča još jednu nevjerovatnu ljubavnu priču u kojoj je glavni lik ovaj put najveći vakif Sarajeva, Gazi Husrev-beg.
Gazi Husrev-beg je rođen oko 1480. godine u Serezu u Grčkoj, od majke sultanije Seldžuke, kćerke sultana Bajazida I, i oca Ferhat-bega, porijeklom iz Trebinja.
Upravu nad bosanskim sandžakom preuzeo je 1521. godine gdje je ostavio snažan pečat, pogotovo u Sarajevu, u kojem je svojim zadužbinama i ogromnim bogatstvom svoga vakufa znatno doprinio razvoju grada.
“Ja načinih od kasabe šeher Saraj`vo…“
(narodna pjesma “Puče puška”)
O javnom životu ovog vakifa se zna itekako mnogo. Međutim, njegov privatni i ljubavni život je bio dobro skriven od znatiželjnika. Iako se nagađalo da ima potomka po imenu Mahmud, ustanovljeno je da djece nije imao.
Zaljubio se u Šahdidar, lijepu robinju rodom iz Sarajeva. Šahdidar je radila kao robinja kod njegove sestre Neslišah, a zaljubljeni beg je nakon nekog vremena odlučio osloboditi i oženiti se njome. Udajom postaje kaduna, a nešto kasnije izgradi džamiju i mekteb uz nju pa postade i vakifa, prateći misiju i život svog muža Gazi Husrev-bega.
Šahdidar je svoju džamiju i mekteb uz džamiju izgradila između 1540. i 1556. godine, sjeveroistočno od Gazi Husrev-begovog hamama, pa je džamija u narodu postala poznata kao “Džamija za banjom“. Mahala koja se formirala oko džamije Šahdidar hanume u zvaničnim dokumentima nazivala se Mahala mesdžida Gazi Husrev-begove supruge Haseći kadune.
Njena džamija je bila jedna od ljepših tog doba, drvene konstrukcije sa vitkom munarom. Gorjela je dva puta, prvi put nakon pohoda Eugena Savojskog, a drugi put u velikom požaru iz 1879. godine, nakon čega nikad više nije obnovljena.
Uz džamiju je bilo i malo groblje u kojem je bila ukopana i Šahdidar, ali je ekshumirano 1950. godine, a nišani uklonjeni. Danas je na tom mjestu velika stambena zgrada.
Iako ne postoji tačan podatak na kojem mjestu su njih dvoje živjeli, pretpostavlja se da je njihova porodična kuća bila smještena u Ćurčića mahali u kojoj je Šahdidar uvakufila kompleks od nekoliko kuća iz kojih se pružao prelijep pogled na šeher.
U svojoj vakufnami je između ostalog napisala i slijedeće:
“Spoznala sam da je ovaj svijet izvor obmane, a ne mjesto radosti, da je to mjesto propasti, a ne kuća postojanosti, čije su blagodati sjenke koje prolaze, onaj koji boravi u njemu je gost koji dođe i prođe, njegove odjeće obmanjuju, a njegovi su ciljevi povezani s uništenjem, sretnik je onaj ko ga učini da mu bude popudbina za povratak (na onaj svijet) i ko ga utroši za (stvaranje) zalihe (za budući život).
Kod vakufa obnavljaju se njegove koristi i u slučaju (čovjekove) prolaznosti i za života, kao i u periodu njegovog postojanja i (momenta) smrti, u smislu riječi Vjerovjesnika i Predvodnika bogobojaznih – neka se na Njega spusti Božiji blagoslov na dan davanja nagrade ili kazne – kada umre čovjek, prestaju njegova djela, osim u tri slučaja, nauka kojom se (ljudi) koriste, dobro dijete koje se moli za njega i trajno dobro djelo (op.a. Hadis), neka je Allah uputi da učini dobra djela i da zaradi dobročinstva.“