Pozdravlja se neki dan sa mnom Esma hanuma, dok polahko grabi uzbrdicom prema našoj mahali. Stanem, razmijenim nekoliko riječi sa njom, pa joj iz ruku uzmem kese sa namirnicama i krenemo zajedno savladavati brdo. Nije ni par koraka prošlo a ona mi svoga sina spominje.
Veli da ga je neku noć usnila: u nekakvom mraku, u nečijoj tuđinskoj kući, hodala i tražila ga. Čula u tom mraku njegov glas, namirisala miris njegove kose, haman i osjetila kako joj njegov dah pada na rame gdje uvijek i pada kada bi ga k’o dijete zagrlila, al nikako da ga u tom mraku nađe i ugleda. Zastane, u neka doba, Esma hanuma, u svome snu, i krene da osluškuje.
Naćuli jedno uho lijevo, drugo uho desno, dah zaustavi, oči u gustom mraku zatvori i onda sluša, ne bi li dijete svoje načula i pronašla; a mrak se onaj dušmanski ušutio k’o da zna da se Esma primirila, pa ni traga ni glasa ne odaje. Nikog, sem Esme, u crnilu noći ne otkriva.
„U taj će mi vakat zazvoniti alarm“, veli mi Esma i ja se probudim iz tog sna i po nekakvom refleksu ugasim vekericu. Izvučem noge ispod jorgana, spustim ih na pod pa polahko, podupirući se o štap što mi stoji kraj kreveta, dignem se i odem da se umijem. Pripremim sehur, malo nešto založim, reda radi – nikad na sehuru ne mogu da jedem… pa se i opet vratim da uzmem abdest i sabahski vakat klanjam.
Dugo kasnije sjedim, na rubu kreveta, držim onaj mushaf zatvoren u rukama i razmišaljam. Svijet već poleg’o, svjetla i glasovi iz mahale utihnuli. Pokoji se džematlija vratio sa sabahskoga vakta i legavši u krevet započeo post.
Jedino sam ja, meščini, na cijelome svijetu ostala budna. Ona vekerica lupa kazaljkama k’o da je svaka po pet kila teška, ništa se sem nje ne čuje u sobi. Negdje u nekakvoj Švedskoj, o kojoj znam jedino da je hladna i da ima dosta našijeh ljudi, moj Armin spava ne sluteći da neko o njemu u ova doba sam sa sobom govori. Kako li je, moj Bože, njemu, na drugoj strani ovih mojih misli? Spava li mi dobro, ili i njega k’o i mene ovako teški snovi nalaze..?“
Nekoliko dana prošlo, nekoliko sehura i iftara zamaklo u mojoj kući, a svaki sam od tih dana, kad bi navečer legao u mrak, pomislio na Esma hanumu i pitao se da li joj se sin javio i da li može da spava u ove sate koji i mene sve češće ostavljaju budnim. Jednu sam od tih noći iftar čekao sa prijateljima u gradu, pa smo nakon iftara i akšamskoga vakta, teravih namaz klanjali u Begovoj džamiji, pa poslije sve do sehura, šetali Sarajevom i priče dijelili.
Uglavnom se govorilo o granicama i prijateljima kojih ove godine nema u gradu, a prošle smo isto ovako zajedno, iftare čekali. Poslije sehura i sabah namaza, u gluhoj noći kad nigdje nikoga nema, vraćam se uz mahalu i vidim upaljeno svjetlo u kući Esma hanume. Zastanem, u nekakvom strahu i radoznalosti, i vidim kako uz prozor, sa naočalama spuštenim na pola nosa, ispod šarene starinske marame, Esmin pogled pada na stranice Kur’ana. Prođem, k’o da ništa nisam vidio, i legnem da odspavam sahat il’ dva.
Sanjam, tu večer, Esma hanumu. U mraku nekakvom koračam, pipam zidove i po njima sebi pronalazim put. U mraku, čujem nečiji glas kako izgovara molitvu, pa pustim uši i noge da me prema tom glasu povedu. U jednoj sobičku do kojeg me noć dovela, na sred sobe sa fenjerom u ruci, Esma hanuma, pita me za Armina. Jesam li čuo išta o njemu, kako je, fali li mu išta, i pita li me išta o svojoj majci. U snu, ne znam zašto to radi, onaj začuđeni ja odgovara Esmi: da je Armin dobro, da mu ničeg ne fali i da nema dana da majku Esmu ne spomene. Starica klimne glavom sa olakšanjem, pa se okrene i sa onim fenjerom ode iz sobe, a ja se probudim.
Esma hanuma, vele mi prijatelji, preselila tu noć na bolji svijet. U njenoj sobi ostao otvoren Kur’an i za stolom upaljena lampa. Njen sin Armin, kojeg su zarobile neprijateljske vojske dan-dva prije nego je trebao pobjeći za Švedsku, još nije pronađen.
