Na buvljaku u Sarajevu jedan fin čovjek prodaje polovne knjige i ploče.
Tu je svaki dan, bez izuzetka, od devet do devet (nekad i duže), bio praznik, nova godina ili Bog zna kakvo golemo nevrijeme. U njegovom su boksu od vrha do dna na policama poredani zidovi požutjelih knjiga, stripova i enciklopedija, a na sredini sobe sa knjižnim zidovima par je stolova spojeno u jedan i na njih natrpano desetak kartonskih paketa u kojima su po žanrovima složene ploče, od potpuno novih do onih koje su upotrebljive jedino za dekoraciju. Prodavač napamet zna šta sve ima u tom boksu i gdje se šta nalazi.
Bilo koji naslov, bilo koja ploča – pitajte ga, reći će vam gdje je, u kakvom je stanju i koliko košta. Ako je nema, reći će vam kada je posljednji put imao, za koliko je prodao i gdje bi se još eventualno mogla naći. Još se nije desilo da za neku ploču ili knjigu kaže da ne zna ili da nikad nije čuo a kada se uzme u obzir toliko poznavanje materije i silna ljubav prema onom što prodaje, čovjek bi očekivao da će takav prodavač biti izuzetno oprezan i pažljivo nadzirati svoje kupce da ne bi nešto odnijeli ili oštetili.
To međutim s njim nije slučaj. Nera, kako ga svi već godinama zovu, uvijek sjedi u svojoj maloj bekstejdž sobici gdje obično nešto lista ili pretura po kutijama, i nikad ne ometa posjetitelja koji prebira ploče ili zaviruje u stranice knjige koju je izvukao sa police. Nera se pojavi samo kada ga nešto pitate, i priča samo o tome što ga pitate. Ne zaviruje u vaš život, ne priča priče iz svog.
Za ovih deset godina koliko kod njega dolazim, svaki me put dočekao isti blagi izraz lica, bez ikakvih tragova života, bez odavanja ičeg lijepog ili ružnog u njegovom danu, dok na mom licu, recimo, uvijek sve piše. Pod očima mi stoji jasan dokaz o tome kako sam spavao, na stepenu raščupanosti kose možete pročitati kada sam ustao, na držanju tijela je očigledno jesam li umoran ili nisam, a glas mi uvijek bez greške, svakom ko malo bolje obrati pažnju, jasno ispriča sve o tome kako podnosim sumorne dane na birou. Nera, međutim, nema takvih problema.
Njegovo je lice oduvijek isto. Osim par bora na čelu i nešto svjetlije kose, u posljednjih se petnaest godina ništa na njemu nije promijenilo. Jednako mudro govori o svemu što se tiče umjetnosti, jednako vješto sakriva sve ostalo.
Moja je radna soba najvećim dijelom uređena stvarima koje mi je nabavio Nera. Veliki regal i malena komoda su natrpani starim knjigama, naravno, baš kao kod Nere, razvrstanim po periodu i žanrovima a nešto slično važi i za ploče nakošene u pregradama komode. U posebnim odjeljcima na vrhu regala nalaze se kompleti i jednobojne kolekcije sa onim starim uvezima i ustajalim mirisom papira koji je pregurao makar dvije generacije čitaoca – knjige mojih omiljenih autora.
Tu su kolekcije poezije Tina Ujevića, tu su drame, proza i poezija Crnjanskog, gomila debelih Ćopićevih knjižurina, pa dalje nešto Kostića, Branka Šimića, Sijarića, sve preko Matoša do Disa i Sidrana. Odmah pored, na drugom su odjeljku besmrtni rusi: kolekcije Dostojevskog, Turgeneva i nešto malo Čehova i Bulgakova, a na kraju reda, priču završavaju Lavova Karanjina i autobiografska trilogija.
Da ne nabrajam dalje, digresija će me odvesti u jednu novu opsesiju i beskonačnu priču bez jasnog odredišta, a ako krenem kopati u ploče i dane posvećene njihovom razvrstavanju i redoslijedu, ova se priča nikad neće završiti – pa da se vratim Neri.
Prije koji dan svratim, iako nezaposlen, iako jednako debeo kokuz kao i mnogih dana prije tog, da pogledam šta je novog stiglo i da prebijem koju s Nerom. Na buvljaku, zateknem ga kako u boksu skida knjige sa polica i trpa u kutije. Lice mu teško, jezivo crno, obavijeno mislima kakve na njemu nikad prije niste mogli vidjeti. Slinio je, brisao znoj sa čela i obazirao se da ga ko slučajno ne gleda. Prešao je pogledom preko mene baš u trenutku kada sam zastao i zamislio se nad situacijom koju zatičem, a onda brže-bolje sklonio pogled u prašnjave knjige koje je vadio iz onog sobička u kojem sam ga redovno nalazio.
Prišao sam i samo tu stajao par trenutaka, ne nazirući nigdje nit koja bi mogla da liči na početak konverzacije. Umjesto toga, klimnuo sam mu glavom kada me idući put krajem oka odmjerio, pa stao pored kutije do koje je on donosio knjige, te mu turu koju je upravo nosio čvrstim stiskom uzeo iz ruku i spustio u kutiju.
“Ti donosi, ja pakujem”, rekao sam mu bojažljivo, a on samo klimnuo glavom i bez riječi se bacio na posao. Trebalo nam je dobrih tri sata da ostatak knjiga spakujemo u pakete na kojima je Nera kasnije markerom naznačio žanr i vremenski interval u kojem su nastajale. Nije međutim bilo vremena da se iščuđavam činjenici da taj čovjek za svaku svoju knjigu zna kojem periodu pripada bez da je otvori – već je iznosio pakete ploča i spuštao ih na beton ispred boksa. Njih nije trebalo pakovati u nove pakete, one su već bile raspoređene i razvrstane i mogle su se spremiti za transport. Nešto je kasnije došao kamion, ušao u rikverc sa glavne ceste pravo pred Nerin boks, a zatim je vozač, čovjek srednjih godina, čupave kose i brade, u flekavoj potkošulji i sa kačketom Chicago Bullsa na glavi, Neri pružio ruku, meni klimnuo glavom i u dva skoka se popeo na kamion.
Mi smo između sebe podizali đavolski teške pakete, a šofer ih dalje dizao i raspoređivao na kamionu kao da su punjene perjem. Za par minuta već smo bili zadihani, preznojeni i iscrpljeni, a šofer se svježe smješkao kao da je sve ovo vrijeme samo sjedio ne radeći ništa. Nakon kraće pauze i ispušene cigarete, ubacili smo i ostatak knjiga i ploča a Nera se zatim sa šoferom popeo na kamion te konopcima pažljivo vezao pakete da se u krivinama ili na uzbrdici ne raspu po ulici.
Po završetku, skočio je sa teretnog dijela kamiona i otresao prašinu sa stomaka. Udario je dlanom o stranicu kamiona tri puta a vozač svirnuo i krenuo prema glavnoj ulici, dao desni žmigavac i odvukao čitav jedan život sa sobom. Nera je klimajući glavom gledao za kamionom, a zatim prišao boksu i navukao golema garažna vrata koja su se spuštala sa krova prema dole. Na njih je nakačio teški hrđavi katanac, a zatim nalijepio obični bijeli papir na vrata i na njemu crnim markerom napisao ZATVORENO.
Deset minuta kasnije, pili smo kafu u jednom od bezličnih generičkih kafića s druge strane ulice. Prvi je to put da Neru vidim rastrešenog, da lomi prste, nervozno gleda lijevo desno, da nešto u sebi grčevito nastoji zadržati unutra. U pola gutljaja kafe, pitao sam ga je l’ mi napokon nabavio ijednu ploču Johnny Casha. Nasmijao se kao da sam mu tražio par hiljada maraka posudbe, zadržao onaj gutljaj kafe kratko u ustima, progutao i prvi put pokazao zube. „Nisam“, veli. „Prije ćeš u Saraj’vu naći posao u struci i dobru platu nego one dvije ploče koje ti tražiš“. Nasmijemo se obojica. Ja formalno i malo bojažljivo, Nera kiselo, kao da su mu puna usta nečega drugog osim kafe.
Malo po malo, od ploča preko knjiga, od moje šuplje o tome kako nemam gdje prodavat’ svoju knjigu, do njegove kako on nema gdje prodavat’ Puškina i Džojsa, a kamoli da ja gdje imam to svoje tušnuti – dođosmo i do teške teme zatvaranja njegovog štanda.
Nije to, kaže mi kao da se pravda, zbog para, niti ga iko izgoni, nego više nema radi čega radit’ taj posao. Prodavati ploče i polovne knjige je sam po sebi posao u kojem možeš biti jedino u minusu, pa da bi ga radio, pored čiste ljubavi i nostalgije, treba ti i dodatni motiv zbog kojeg ćeš sebi moći oprostiti kokuzluk, a on je taj motiv upravo izgubio.
Veli da je razveden već dobrih deset godina ali da ima sina od petnaest. Nakon epskog razvoda, majka je dobila spor o starateljstvu tako da mali živi s njom. Nera ga viđa svaki drugi vikend legalno i haman svaki dan krišom, kada malac svrati nakon škole kod njega na štand. Znaju tu sjediti i po dva-tri sata, skupa prebirati knjige i birati mu šta će iduće da čita.
Njegova mama ne zna za te posjete jer kada bi znala, sigurno je da bi napravila opšti haos, pa su se njih dvojica dogovorili da joj to neće govoriti. Njihova mala tajna traje već dobrih par godina i bila je i jedini Nerin razlog zašto još uvijek radi taj sve više besmisleni, neisplativi posao. Bio je to izgovor da odgaja sina.
Uz osmijeh iskrivljen samo na jednoj strani lica, govori mi kako ga ponekad podsjećam na njegovog klinca. Jednim dijelom jer smo slično šutljivi, drugim dijelom i zbog činjenice da i njegov mali sav džeparac potroši na romane i ploče, ali najviše je to zato što često nas dvojica tražimo iste muzičare i iste autore knjiga. Haman, veli Nermin, imate isti ukus. Šteta što se nikad niste upoznali.
U svemu tome je, nešto kasnije mi govori, odgovor na zatvaranje njegove radnje. Njegov je malac dobio stipendiju negdje vani, kao neki vanserijski talenat, izuzetan maher na računarima, od tamo neke Austrijske firme. Ta će mu firma valjda platiti i daljnje školovanje i studije i Bog zna šta sve ne, a kasnije i obezbijediti karijeru kakvu ovdje nikada neće imati. I došla mu prije par dana njegova bivša žena na štand, da mu kaže kako ona ovdje jedva preživljava i kako je pitanje kako će malog progurati kroz školu. Ni Nera, kao što se to moglo pretpostaviti, nema Bog zna kakvog novca, pa je i sam jako dobro razumio situaciju.
Njegova mu je bivša supruga tada pokazala papire, kompletnu dokumentaciju svega što stranci nude, pokazala mu diplome sa kojekakvih takmičenja koje je mali rasturao, i tražila mu da potpiše dokument u kojem odobrava da njegov sin napusti državu radi školovanja. Njegova će majka ići s njim, gore je sebi već pronašla posao medicinske sestre i spremačice u nekoj lokalnoj klinici, a riješili su i smještaj i sve ostale detalje. I potpisao je, šta će. Jeste se tresao kao grančica na vjetru, jeste mu suza pala tačno na mjesto gdje je povlačio tintu i jeste opsovao i državu i nebo i sve što je običnim ljudima sveto, ali je potpisao.
Nera dalje nije mnogo govorio o tome. Srkao je kafu i promijenio temu na priču o šugavoj magluštini u Sarajevu i tome kako raja loži stare čizme i plastiku jer se, jebiga, u mnogim kućama nema za grijanje, pa je onda i logično da bude ovakav zrak. Krivio je maglu, a nikako emocije, za iznenadni bol u grudima i onaj poznati osjećaj pijeska u očima. Kasnije je malo nešto nabrajao o sajmu gramofonskih ploča ispred BBI centra, ali se onda sjetio da je čitav ovaj posao upravo zatvorio te da nema Bog zna kakvog smisla ili razloga da ga dalje tjera, pa je u pola rečenice stao, povukao dim i rekao – “navika, jebiga”.
Na rastanku smo razmijenili brojeve telefona. Rekao je da će mi kad tad nabaviti nešto od Johnny-a, a ja njega obećao makar jednom mjesečno zvati na kafu, da poredimo ideje iz knjiga koje čitam i da zvocamo o vremenu i politici. Nisam ga pitao šta dalje misli raditi, a ni on više ništa nije imao da kaže. Stegnuo mi je ruku na odlasku i zahvalio na pomoći u pakovanju, pa otišao na jednu, a ja na drugu stranu, neurednog dana.
Kući sam se vratio zamišljen i tih. Nisam mogao a da ne mislim na svoju majku i oca, na prijatelje i grad kojeg ću možda i ja morati da ostavim za sobom. Nisam mogao a da ne mislim na sudbine svih onih koji ostaju, porodica i običnih ljudi, sudbine onih koji podnose sav teret naših odlazaka… pa sam uradio jedino što sam tada i mogao: u beskonačnoj riznici interneta, nostalgičan jer nemam ploču pa moram posegnuti za takvim rješenjem, našao sam plejlistu Casha i počeo od “Hurt”. Pred očima mi je promicala čitava kolekcija Nerinih izraza lica i sve verzije osmijeha koji se javljao pri pomenu njegovog sina. Prolazile slike dalekih gradova što zamiču pored autoceste kojom se kotrljaju životi onih što odlaze, dana koji su se gasili i postajali noći i svjetova koji s druge strane granice čekaju one što dolaze tražeći sreću, pa sam uzeo telefon i nazvao majku – a Johnny me sa tankog ekrana gledao kao da me podsjeća na ono što sam već skoro zaboravio. Ima ljudi koji su večeras sami na svijetu.