I stajao sam nad svojim životom kao matori dječak, svjestan da ništa doživio nisam.
Mimoišle su me vojske i ratovi, (na sreću ili nesreću, kako se uzme), mimoišle me hladne muke neimaštine i gordi tereti velikog bogatstva.
Niti sam imao nit’ imao nisam. Vazda u raskoraku sa sobom samim, u međusvijetu dvaju istinska života, trajao je i ovaj moj, nedorečen i bez ukusa, kao supa bez mesa i začina, kao bljutava voda koju hlapljivo pijem, a niti mi godi nit’ gasi žeđ.
Ponavljam jednu te istu misao kao gorku molitvu: ništa zapravo doživio nisam. Niti me trao dunjaluk, niti sam ja potirao njega. Nisu mi neprijatelji spremali zamke, nisu iza leđa vajali spletke. Niko me nigdje ispraćao nije, niko za mnom tugovao, nikakva me duša iz daleka svijeta čekala brižna na prašnjavoj cesti.
Nisam gradio kuće, a nisam ni živio na pustoj ledini. Nisam volio, a nisam ni trajao otuđen od ljudi. Bivao sam, i to je sve. Brodolomac koji nikad isplovio nije, ratni veteran kojem nježne ruke ne poznaju sukno šatora i puške.
Odlomak kratke priče “Sredovječnost”, zbirka kratkih priča “Dunjaluk”