Vrijeme je lažov i varalica. Sitan lopov što nam džepari životima dok je duša vezana za bijela nebesa ili za nečije blistave oči.
Vrijeme se iskrada na prstima iz naših dnevnih soba i potkrovlja, napušta nas kada ga najviše ima, i odlazi u nepovrat, u puko sjećanje, tek da podsjeti na ono što je bilo, a više nije niti će biti, kao što je bilo, ikada više.
Vrijeme je krhka paučina na večernjem vjetru, sitan proljetni snijeg u majskome jutru. Vrijeme bi valjalo loviti na svakome ćošku, valjalo bi ga grliti i smijati mu se u lice, tegliti ga za sobom a ne za njim trčati.
Valjalo bi ga voljeti zbog onog što daje, a praštati što će na kraju sve da uzme sebi. Vrijeme je halucinacija, sitan sladak san zatvorena oka.
Rahatluk, a nesreća. Čarolija, a opet prokletstvo. Sve je i ništa u istome času.
Budalaština je ali je i tuga, morska je dubina, a planinski vrh – onakvo je kakvim se očima gleda, a da ne prolazi, ne bi ga ni bilo.