Iako je bio fizičar, a ne plesač, Ajnštajn je rekao: “Plešemo dok se smijemo, plešemo dok plačemo, plešemo iz ludila, plešemo iz straha, plešemo za nadu, plešemo za vrisak. Mi smo plesači, mi kreiramo snove.”
A jedan od najljepših plesova upravo je balet, koji je počeo da se razvija u zapadnoj Evropi tokom renesanse (1300-1600). Osim prekrasnih kostima i popularnih baletnih haljinica, nevjerovatna historija veže se i za nastanak baletnih papučica, bez kojih ovaj ples kao takav ne bi bio moguć.
Baletne papučice nisu se razvile odjednom, a uz njihov razvoj vežu se razni mitovi. Jedan je onaj da je ih je osmislio jedan austrijski plemić, čija je kći imala velik nos, ali je sjajno plesala, pa je htio da joj ljudi gledaju stopala, a ne lice.
Postoji i legenda da su nekada plesačice stavljale sirovo meso u papučice kako bi im to olakšalo plesanje.
Poznato je da su prvi plesači koji su plesali zaista na vrhovima prstiju to učinili 1795, uz pomoć “leteće mašine” Šarl Didoa, koja je plesača podigla i držala u vazduhu. To stajanje na prstima veoma se dopalo publici pa su koreografi tražili način da imaju što više takvog plesa u baletima. No, do revolucije je došlo u onom trenutku koji je nastupio tridesetak godina prije ovog – kad su u plesu posve odbačene visoke potpetice pa je plesač mogao koristiti svoja stopala na načine koji su prije bili nemogući.
Na početku 19. vijeka, kada su stvarani baleti u kojima se pojavljuju natprirodna bića, trebalo je stvoriti utisak da te vile, labudovi i druga mitska stvorenja lebde, a jedini način da se to postigne bilo je plesanje na samim vrhovima prstiju.
Treba znati da se u tim godinama počelo plesati u tutuima, koji su posve otkrivali noge i stopala, pa je dodatna visina koju je ispruženo stopalo davalo pružala veći utisak elegancije i natprirodnosti. Osim toga, kako su plesači postajali sve bolje istrenirani, prirodno je došlo do potrebe za elevacijom. Malo njih moglo je stajati na vrhovima prstiju bez ikakve pomoći, pa su plesačice opšivale vrhove plesnih papuča, a neke su u njih s unutrašnje strane stavljale vatu, vunu ili pamuk.
Kad je Marija Taljoni prvi puta plesala u “Silfidi”, njene papučice bile su ono što mi danas nazivamo mekim, satenskim papučicama. One joj nisu pružale nikakvu podršku na prstima, nego su imale samo zadebljanja na petama, i ona tada zaista jeste plesala na vrhovima prstiju. Novine tog doba pisale su o toj njenoj vještini, no daleko od toga da je ona bila prva.
Moguće je da je čak i Mari Kamargo plesala na vrhovima prstiju, no nije zabilježeno ništa o tome na koji način je to činila. Uz njih dvije, postoji još nekoliko kandidatkinja za prvi ples na primitivnim baletnim papučicama: Ana Heinel, Fani Elsler, Amalia Brunjoli te Avdotja Iljinična Istomina, no nikad neće biti ustanovljeno koja je od njih prva stala na prste.
U kasnom 18. vijeku u Italiji se pojavio novi, revolucionarni oblik papučica (u njima je plesala Pjerina Lenjani), koje su imale svojevrsnu platformu na prednjem dijelu, zadebljanja na petama nije bilo.
Zanimljivo je da se tada prvi put koristi umetak koji se stavlja između stopala i papuče, izrađen od slojeva tkanine, koji je služio držanju prstiju. Tadašnje papučice bile su gotovo nečujne.
Baletne papučice kakve ih danas poznajemo stvorene su početkom 20. vijeka u Rusiji, a uveliko je tome doprinijela velika balerina tog vremena Ana Pavlova. Ona je imala specifična stopala i zato je umetala dodatnu kožu u papučice kako bi mogla plesati bez povreda (zanimljivo, njeni savremenici smatrali su da ona na neki način vara time). Rusi su tada radili papuče koje su bile mnogo tvrđe, a ta praksa ostala im je i danas. Treba dodati i da je Pavlova uvijek molila fotografe da smanje dio njenog stopala koji se nalazi na vrhu papučice, jer je smatrala da je taj vrh prevelik i da izgleda ružno.
Današnje papučice imaju kapice (dio papuče koji ide od jagodica do vrhova prstiju) od lijepljenih materijala ili od plastike. Plastične prevladavaju na američkom tržištu i one se mogu prati. Ove lijepljene prevladavaju u većini svijeta, a njihov problem je što kratko traju i što su veoma skupe.
Umetak se i dalje koristi – ili pamučni ili silikonski – a neki plesači koriste silikonske umetke koji sprečavaju grebanje Ahilovih tetiva. Osim toga, baletne papučice imaju elastičnu trakicu koja se zašiva tako da drži rist, te trakice koje se omotaju oko zgloba.
Problem današnjih papučica je što su kao nove vrlo krute i bolne, a kad se razgaze, ne traju dugo, ples u njima je bolan, ne ublažavaju tvrde plesne površine, a povrede balerina su iznimno teške.
Plesači već neko vrijeme očekuju novo rješenje, a očekuju ga i baletne kompanije i pozorišta, jer prosječna balerina u mjesec dana potroši desetak pari papučica, što predstavlja velika novčana izdvajanja, pogotovo ako se pomnože s brojem članica ansambla.
Pomjeranje granica
Bijela i nježnoružičasta sinonim su za baletne papučice. No prvi put u Velikoj Britaniji baletne papučice ili špice dostupne su u smeđoj i bronzanoj boji. Londonski baletni ansambl “Ballet Black”, koji okuplja plesače afričkog i azijskog porijekla, udružio se s proizvođačem cipela “Freed” kako bi stvorili nove baletne papučice.
Samo ružičaste baletne papučice dolaze u obzir.
Čini se bizarno kako su se do sada proizvodile samo u nježnoružičastoj boji pa su crnkinje trebale ručno da ih boje kako bi se podudarale s njihovim tenom. Dugotrajan i skup proces sada napokon odlazi u historiju. U razgovoru za BBC, Misti Koupland, prva Afroamerikanka primabalerina i jedina balerina u “Diznijevoj” predstavi “Orašar”, izjavila je kako je ljudima teško prihvatiti da je ona dio baleta, jer to nije ono što su navikli da vide do sada.
Plesači poput Kouplandove pomažu razbijanju granica i promjeni stvari iz dana u dan, jer iako je baletni svijet jedna od tradicija, ona isto tako treba da raste i mijenja se. Bilo da se nosi smeđa ili ružičasta boja, radi se o redefinisanju onoga što ljudi smatraju prikladnim i ispravnim, a to bi značilo da su sva tijela i boje kože – jednaki.
Izvor: Nezavisne novine