Slučaj George Floyda surovo je prikazao svijetu da je rasizam i dalje prisutan, da je policijska brutalnost i dalje prisutna i da je položaj crnaca u svijetu i dalje težak. Ono što ljudi žele I čemu se nadaju je da se napokon sruši sistemski rasizam i neravnopravnost crnačke zajednice u društvu.
Ubistvo George Floyda pokrenulo je revoluciju kako u Sjedinjenim Američkim Državama tako i širom svijeta. Neosporiv dokaz i snimak policijske brutalnosti probudio je ljude svake rase, pola, nacionalnosti i religije. Neljudski i monstruozni odnos policijskih službenika prema nenaoružanom Afroamerikancu, gospodinu Floydu, izazvao je bijes i ljutnju kod svake zdrave i normalne osobe. Ljudi su napokon ustali i ujedinjeno stali u odbranu svih crnaca i svih onih koji su sistemski diskriminirani.
Bitno je naglasiti da ovi protesti prvobitno izražavaju ogorčenje javnosti što svaki od policijskih službenika koji su bili uključeni u Floydovu smrt nije odmah uhapšen i danima nije bilo jasno hoće li im se suditi za ubistvo.
Policajci su odgovorni za smrt nenaoružanog čovjeka za kojeg se sumnjalo da je počinio nenasilno djelo što se kasnije pokazalo kao netačno. George Floyd je sumnjičen za plačanje falsifikovanom novčanicom od 20 dolara, za koju se kasnije ispostavilo da je prava. Dakle policajci su odgovorni za smrt nevinog čovjeka.
Nemiri zbog rasne diskriminacije u SAD-u
Borba Afroamerikanaca za ravnopravan položaj u društvu i pobuna stvarajući masovne nerede i proteste počela je jos 1919. godine. To ljeto zabilježeno je 25 protesta koji su prerasli u nerede i ono je zapamćeno kao “Crveno ljeto”.
Naravno ni ovi nemiri nisu nastali bez razloga i nisu nastali kao rezultat samo jednog slučaja, ali uvijek postoji taj jedan toliko gnusan i bolan slučaj koji natjera ljude da izađu iz okova šutnje i napokon, progovore.
Nakon što se crnačka zajednica u Čikagu počela razvijati i sa 44,000 u 1910. godini došla do 109,000 u 1920. godini, bijelom stanovništvu je to otvoreno smetalo.
Iako su sukobi crnačkog i bijelog stanovništva bili svakodnevni, ono što je bilo zadnja kap koja je prelila čašu, bio je napad na omladinu. Mladić, Afroamerikanac, plivao je u jezeru Michigan i zalutao na stranu striktno rezervisanu za bijelce. Mladića su gađali kamenjem dok ga nisu ugušili.
Kada je policija odbila uhapsiti bijelca kojeg su crni promatrači smatrali odgovornim za incident, na plaži su se počele okupljati grupe ogorčenih građana. Ubrzo su ta okupljanja prerasla u masu bijesnih ljudi i nemiri su počeli.
Iskrivljene glasine gutale su grad dok su između bandi i mafijaša, obje rase, izbijale sporadične borbe. Nasilje je eskaliralo i 13 dana Chicago je bio bez ikakvog zakona i reda, uprkos činjenici da je državna milicija pozvana četvrti dan.
Na kraju je 38 osoba preminulo (23 crnaca, 15 bijelaca), 537 povređeno, a 1.000 porodica iz Afroameričke zajednice su postali beskućnici.
Ali do sada najgori neredi desili su se u Los Anđelesu 1992. nakon što su policajci koji su 15 minuta tukli Rodney Kinga oslobođeni optužbi o upotrebi pretjerane sile. Pobuna je trajala 5 dana i noći.
Više od 2.000 ljudi je ranjeno, a gotovo 6.000 navodnih pljačkaša i vandala je uhapšeno.
Šta se desilo Rodney Kingu i kako je došlo do nemira 1992.
Prije dvadeset i osam godina , četvorica policajaca iz Los Angelesa, od kojih su trojica bijelci, oslobođena su optužnica za divlje premlaćivanje Rodneya Kinga, Afroamerikanca. Video napada koji je snimila nadzorna kamera, emitirale su medijske kuće širom Amerike i svijeta.
Bijes zbog oslobađajuće presude uzrokovan godinama rasne i ekonomske nejednakosti u Los Angelesu, zavladao je ulicama. To je rezultiralo pet dana neredima u Los Angelesu. Započeo je nacionalni razgovor o rasnoj i ekonomskoj nejednakosti i policijskoj upotrebi sile koji se nastavlja i danas.
Objavljivanje presude koja je time odobrila policijsku brutalnost zgrozila je stanovnike cijele Amerike a najviše Los Angelesa. Postojao je konkretan i neosporiv dokaz za ono što se dogodilo a vlast je tražila da ljudi zažmire i ne vjeruju vlastitim očima.
U martu 1991. godinu dana ranije, Kinga, koji je bio na uslovnoj zbog pljačke, bježao je od policije velikom brzinom za što je kasnije osuđen za vožnju pod uticajem narkotika i nakon potjere zaustavljen je od strane policije.
Kingu je naređeno da izađe iz automobila.
Službenici policijske uprave Los Angelesa tada su ga šutirali i tukli palicama punih 15 minuta.
Video je pokazao da je više desetina policajaca stajalo i promatralo i komentarisalo premlaćivanje.
Kingove povrede rezultirale su lomovima lobanje, slomljenim kostima i zubima i trajnim oštećenjima mozga.
U konačnici su četiri policajca optužena za pretjeranu upotrebu sile. Godinu dana kasnije, 29. aprila 1992., porota koju je činilo 12 stanovnika iz udaljenog predgrađa okruga Ventura – devet bijelaca, jedan Latinac, jedan mongoloid i jedan Azijat – četvoricu policajaca su proglasili nevinim.
Oslobađajuće presude objavljene su oko 15:00 a za manje od tri sata počeli su nemiri.
Stanovnici su palili požare, pljačkali i uništavali prodavnice pića, prehrambene prodavnice, maloprodaje i restorane brze hrane. Na meti su bili svjetloputi vozači, bijeli i latinoamerikanci, a neke su i izvlačili iz automobila i tukli.
Posebno je bila burna reakcija na oslobađajuću presudu u južnom središnjem Los Angelesu – sada poznatom kao South Los Angeles. U to vrijeme su Afroamerikanci činili više od polovine stanovništva.
Napetost u South LA je rasla i godinama do tada, stopa nezaposlenosti je bila oko 50 posto, epidemija droge pustošila je područje, a brojevi bandi, njihove aktivnosti i nasilni kriminal, bili su u porastu.
Postoji još jedan događaj koji je važno spomenuti kao jedan od uzroka ovih nemira. Istog mjeseca kada je Rodney King brutalno pretučen, vlasnik korejske trgovine u South LA ustrijelio je i usmrtio Afroamerikanku po imenu Latasha Harlins koja je imala samo 15 godina i optužena je za pokušaj krađe soka od narandže.
Kasnije je otkriveno da je Latasha Harlins vadila novac da bi platila sok kad je ubijena.
Vlasnik trgovine dobio je uslovnu i novčanu kaznu u iznosu od 500 dolara.
Ovaj incident je pojačao tenzije između Korejaca i Afroamerikanaca i pojačao frustraciju Afroamerikanske zajednice u krivičnopravnom sistemu.
Istovremeno, ljutnja zajednice se produbljivala i protiv policije Los Angelesa. Afroamerikanci su se žalili da se ne osjećaju zaštićenim, već su prijavili da ih se uznemirava bez razloga.
LAPD je u to vrijeme bio gotovo okupaciona sila, posebno prema ljudima drugih rasa, kaže advokat i aktivist za građanska prava Connie Rice.
“Ono što smo imali bilo je agresivno paravojno vođenje policije s kulturom koja je bila zlobna, okrutna i okrenuta rasizmu. Česta je bila zloupotreba sile u zajednicama Afroamerikanaca, posebno siromašnim.”, kaže Rice u intervjuu za NPR Grigsby Bates.„Bila je to otvorena kampanja za suzbijanje i terorisanje crnačke zajednice.”
Ni uspješni Afroamerikanci nisu bili pošteđeni tako da se često dešavalo da policija zaustavlja i uznemirava iste samo zato što na primjer, voze dobro auto.
Početak nereda – raskrsnica u South LA , Firenca i Normandija
Mnogi svjedoci pričali su svoje događaje sa nemira 1992. Ljudi su paničili i pokušavali pomoći povrijeđenima i pretučenima bez obzira koje rase oni bili. Vrisci su se čuli sa svake strane iako je buka koju su stvarale mase od više hiljada ljudi bila svuda oko njih. Policija koja je također bila prisutna je samo posmatrala ljude u mukama, ljude koji se bore za život, i nije poduzimala ništa.
Iako su vlasti i šef LAPD-a Darry Gates pokušali uvjeriti narod da su službenici nadzirali situaciju i obavljali svoje dužnosti koje nosi odgovornost nošenja naziva časnika, to im nije uspjelo.
Kasnije je rečeno da grad nije bio adekvatno pripremljen za nerede tolikih razmjera i da nije postojalo predviđanje ili službeni plan u slučaju velikih socijalnih nemira i pobuna.
Jedan od najneverovatnijih podataka o nemirima u Los Angelesu 1992. godine bila je reakcija LAPD-a, odnosno potpuni izuzetak reakcije i odgovora.
Policija nije reagirala na incidente, pljačke i nasilje u gradu gotovo tri sata nakon izbijanja nereda.
Ostatak noći scene iz Firence i Normandije proširile su se po cijelom Los Angelesu. Nešto prije 21 sat te noći, gradonačelnik Tom Bradley proglasio je vanredno stanje, a guverner Kalifornije Pete Wilson naredio je da se 2.000 vojnika Nacionalne garde rasporedi po gradu.
Prvog maja, trećeg dana nereda, sam Rodney King pokušao je javno pozvati stanovnike Los Angelesa da prestanu ratovati. Stao je ispred suda na Beverly Hillsu sa svojim odvjetnikom i pitao: “Ljudi, samo želim reći, možemo li se svi slagati? Možemo li se slagati?”
Tokom pet dana nemira zabilježeno je više od 50 smrtnih slučajeva, uključujući 10 osoba koje su strijeljali i ubili pripadnici LAPD-a i Nacionalne garde. Više od 2.000 ljudi je ranjeno, a gotovo 6.000 navodnih pljačkaša i vandala je uhapšeno.
Među uhapšenima tokom nereda 36 posto su bili Afroamerikanci, a 51 posto Latinoamerikanci, prema podacima Rand Corp.
Neredi su narušili i svakodnevni život: uveden je policijski sat od zalaska sunca do zore, isporuka pošte je zaustavljena i većina stanovnika nije mogla ići na posao i u školu.
Više od 1.000 zgrada je oštećeno ili uništeno, a oko 2.000 preduzeća kojima upravljaju Korejanci je takođe oštećeno ili uništeno. Sve u svemu, nanesena je šteta od oko milijardu dolara.
Policijski sat konačno je ukinut ujutro 4. maja. Većini škola, banaka i preduzeća dozvoljeno je ponovno otvaranje.
Stanovnici su se polako vraćali svakodnevnoj rutini. Ali premlaćivanje Rodney Kinga i nemiri u Los Angelesu eksplodirali su iz socijalnih pitanja koja kako vidimo, još uvijek nisu riješena. Taj šokantan, gnusni video premlaćivanja Kinga bio bi samo prvi u dugačkom nizu video zapisa o policijskoj brutalnosti koji su postali viralni.
Posmatrajući ovaj slučaj danas, u junu mjesecu 2020., možemo zaključiti samo jedno. Ništa osim godine se nije promijenilo.
Šta se desilo nakon suđenja?
Nakon građanskog suđenja, Rodney Kingu je dodijeljena nagodba. Kupio je skromnu kuću za majku i jednu za sebe u LA predgrađu Rialtoa, a na zahtjev lokalne policije povremeno je razgovarao s problematičnom djecom.
King, sin oca alkoholičara, nakon premlaćivanja, nastavio je da se bori sa vlastitom konzumacijom alkohola. U aprilu 2012. rekao je da radi na svojoj trezvenosti i da napreduje. Tog juna, samo dva mjeseca kasnije, King je preminuo. Bio je zaručen i čekalo se vjenčanje. Vješt plivač i surfer, King je pronađen bez svijesti na dnu bazena. Obdukcija je pokazala da su droga i alkohol bili u njegovom organizmu za vrijeme smrti. Imao je 47 godina.
Godine 1993., Stacey Koon i Laurence Powell, dvojica od četvorice službenika u slučaju King, proglašeni su krivim za kršenje Kingovih građanskih prava. Obojica su odslužili 30 mjeseci zatvora i nisu se vratili u policijsku službu. Ni Koon ni Powell više ne žive u Kaliforniji.
Ostala dva “časnika”, Timothy Wind i Theodore Briseno, su otpuštena iz LAPD i takođe više ne žive u Kaliforniji.
Tom Bradley – prvi afroamerički gradonačelnik Los Angelesa – umro je 1998. u 80. godini života. 20 godina služio je kao vođa grada.
Nakon 14 godina na mjestu šefa policije u LA-u, Daryl Gates bio je prisiljen dati ostavku u junu 1992. Umro je 2010. u 83. godini.
Slučaj Rodneya Kinga (1992) i Georgea Floyda (2020)
Sada vjerovatno mislite kako su protesti koji se trenutno dešavaju širom Amerike vrlo slični onima za vrijeme 1919. i 1992. Ljudi pale gradove, uništavaju objekte, pljačkaju lokalne prodavnice, a sve kao rezultat sistemskog potiskivanja oduvijek prisutnog problema i odobravanja istog.
Iako je Floydova porodica pozvala na mirne proteste, objasnili su i da razumiju ljutnju zbog činjenice da je još jednom crncu život oduzeo bijeli policijski službenik. Razumiju ljutnju jer je to nešto što je godinama prisutno i prolazi nekažnjeno.
Demonstranti su zapalili čak i policijsku stanicu, što nikada nije učinjeno za vrijeme proteklih nemira nakon slučaja poput ovog.
Plamen je buktao gradom i policijskom stanicom, ključnim mjestom i dramatičnom, ali i jasnom porukom.
Demonstranti se jednostavno nadaju da bi ovim konačno mogli uticati na promjene za osobe koje su druge rase. Godine slušanja i ne reagovanja, kako kažu su dovele do ovoga. Za njih je ovo krik kojim žele biti saslušani i shvaćeni. Krik koji traži ravnopravnost i promjenu.
Oba događaja pokazuju policijsku brutalnost prema nenaoružanim crncima i dodatnu upotrebu sile za nenasilne zločine. Snimanje ovakvih događaja ne daje prostora za objašnjenje i pravdanje za iste. Video snimak ostaje kao jedini i neosporivi dokaz za ono što se desilo, a sada vidimo i koliku težinu može imati samo jedan video. Svjedoci smo napokon probuđenoj svijesti ljudi za ovakav očiti rasizam i mučna djela.
Međutim, najznačajnija razlika u ova dva slučaja je u tome što je Floyd umro dok King nije. Znači li to da je društvo napravilo korak unazad kada govorimo o sistemskom rasizmu i policijskoj brutalnošću?
Posmatrajući sve ove događaje, kojih je još toliko mnogo da nije moguće ni navesti ih sve u jednom članku, može se zaključiti da je jedina zajednička tačka svih ovih dešavanja to da se zapravo ništa nije promijenilo. Bilo da je 1919., 1992. ili 2020. rasizam je još uvijek prisutan u društvu i to se mora promijeniti.
Ali ono što sada možemo vidjeti je i podrška bijelaca svojim Afroameričkim sugrađanima I prijateljima. Hiljade i hiljade ljudi ujedinila je jedna želja i pokret “Black Lives Matter” tek je sada dobio svoju pravu težinu.
Zbog svog tog ugnjetavanja Afroameričkih stanovnika stoljećima, ljudi su odlučni da protestuju i pokažu da ih sistem neće ućutkati. Bilo da se radi o Rodney Kingu, bombaškim napadima na crkvu u Birminghamu ili smrti Elijaha Doughtyja, sve se čini kao isti začarani krug.
Dovodi se u pitanje vrijeme reagovanja vlasti i sudskih organa. Zašto je uopće bilo potrebno da ljudi iz svih 50 država SAD-a protestuju danima? Zar je jedini način da bijelci budu osuđeni za ubistvo crnca pobuna više miliona ljudi, masovni protesti i nemiri, sukob građana i policije, čak i onda kada za to postoji neosporivi i najvjerodostojniji dokaz?
Koliko je rasizam rasprostranjen i prisutan u svim državama svijeta govore i masovni protesti širom Evrope. Francuska, Velika Britanija, Španija, Austrija, Njemačka neke su od država gdje su ljudi izašli na ulice da traže prava za svoje prijatelje i sugrađane druge rase.
Nije dovoljno samo osuditi policajce koji su odgovorni za smrt Georgea Floyda. To je samo početak. Nakon toga ostaju hiljade i hiljade slučajeva istih ili sličnih, koji su prošli nekažnjeno. Ono što se traži i očekuje su jednaki zakoni za sve. Ubistvo je ubistvo bez obzira koje rase žrtva ili počinitelj bili.