Sarajevska sehara
Foto: Goran Vrhunc/ Sarajevska sehara
Foto: Goran Vrhunc/ Sarajevska sehara
Sarajevskasehara.com » Goran Vrhunc: Rubikova kocka
Kolumne Sehara

Goran Vrhunc: Rubikova kocka

U posljednje vrijeme mnogo šetam. Obično u isto vrijeme na iste lokacije već provjerenim ulicama.

Šetajući imam više prostora i vremena za posmatranje ljudi i okoline. Može se posmatrati i kroz prozor tramvaja ili trolejbusa ali sve nekako brzo preleti.

Posmatrajući počeo sam se pitati: Šta ima tako važno na internetu pa svi bulje u svoj mobilni telefon dok voze svoj automobil, pogotovo u rano jutro? Zar se ne može odraditi vožnja do kraja pa onda tipkati, fotkati, pričati? Meni je to još jedna odlika našeg mentaliteta.

Nisam bio u evropskim zemljama pa ne govorim kao je tamo ali sam siguran da su kazne visoke pa nikom ne pada na pamet da tipka u toku vožnje, a i misli na sigurnost svih aktera saobraćaja. Imam osjećaj da se ta vrsta odgovornosti ne nazire u glavama vozača i da su vođeni mišlju meni se to ne može desiti da udare u pješaka ili u drugo vozilo.

A desi se. Nažalost. Čak sam jednom prilikom radio za vlastite potrebe istraživanje. Prolazeći kroz tunel pored kolone automobila svjesno sam zagledavao u vozače i počeo da brojim. Do kraja tunela rezultat je bio: 22 automobila, spol vozača ujednačen, a sedamnaest ih je tipkalo po mobitelu.

Ubijaju vrijeme dok su u kolini, šta li? Sljedećeg jutra ista lokacija, manje automobila ali broj vozača-mobitelaša nije promijenjen. Zaključak donesite sami. Možda je zaista nešto važno u tom trenutku u 07:30 ujutro pa svi oni ne mogu da ne odgovore na poruke, il` šta god da rade.

Pored vozača tu su i pješaci. Nemali broj puta se zamalo ne sudarim sa pješacima koji hodaju i rade iste stvar kao ovi za volanom. Nekad se namjerno postavim ne bi li se baš sudarili pa da im mobitel ispadne iz ruke. Mislim da bih se samo nasmijao. Svaki put zamalo do direkta ali se trznu i zaobiđu me. Kakva šteta.

Tolike klupe na šetalištu zjape prazne. Zar nije ljepše sjesti na njih i onda se zabavljati stvarčicom u ruci ili čak stati sa strane pa obaviti šta se već mora. Ljudi, moramo svi učestvovati, u šetnji, u javnom prevozu, u tržnim centrima, na pokretnim stepenicama, paziti jedne na druge, a ne samo “u se, na se i poda se” kao što bend SARS sa Kandžijom otpjeva u jednoj pjesmi:

Tako me je jedna starija žena udarila tepihom koji je premještala s ruke na ruku baš u trenutku kad sam prolazio pored nje ispred jednog tržnog centra jer ona nije gledala ima li koga u blizini. Jedini komentar koji sam joj mogao dati je niste sami i njen blijedi pogled. Sad ćete me napasti što joj nisam pomogao.

No, jedno jutro desilo se nešto nesvakidašnje, nešto što moje oči nisu vidjele. U susret meni išao je jedan momak. Ništa naročito na njemu. Prelazio je preko mosta gledajući u ruke, a ja pomislih evo ga još jedan i ugrizoh se za jezik. Umjesto mobitela, umjesto novčanika, tableta i svega što se nosi, momak je u ruci imao Rubikovu kocku.

Malo me to poremetilo. Nisam očekivao takav obrat. Gdje ti je mobitel, upitah u sebi? Hodao je pravo fokusiran samo na kocku koju je s lakoćom pomjerao slagajući boje. Zastao sam i sklonio mu se s puta. S koje je on planete. Okrenuo sam se za njim. Nije mu se imalo šta prigovoriti.

Nastavio sam svojim poslom pod dojmom viđenog. Sjetih se svoje Rubikove kocke. Na bojama se nalazili Vučko i Pahuljica i kako sam uvijek uspio sam složiti samo jednu boju, tj. bilo koju stranu. Trebalo bi je podmazati.

Povezani članci