Hladnog februarskog jutra šetala sam kraj rijeke. Put me odvede do starog drvenog mosta. Ugledala sam gospođu koja je naslonjena na ogradu zamišljeno gledala u vodu. Odlučih da i ja zastenem. Nad vodom se nadvio dim od hladnoće. Misli mi prekide prasak drvene ograde. Okrenula sam se i ugledala da gospođa pokušava da pređe ogradu i skoči u vodu. Ne razmišljajući potrčah i povukoh je svom snagom.
“Šta vam je?“- pitala sam.
“Pusti me, pusti me!”- vikala je.
Tada sam znala šta treba učiniti. Stisnula sam je svom snagom. Stavih njenu glavu na moje rame. Posle duže šutnje, podigla je glavu. Pogledi su nam se sreli. Toliko je silan osjećaj u njenim očima, na njenim usnama, u grlu i prsima da sam bila sigurna da nešto mora eksplodirati- njena glava ili njeno srce. Otvorila je usta i pokušala izbaciti bol iz svoga grla, ali ništa nije izašlo. Bol je i dalje rasla. Vidjela sam kako suze stidljivo teku niz obraze, pa mi je šapnula tihim glasom: “Bolje je da umrem sada nego da tugu nosim ostatak života“.
„Isplači se“ -govorila sam.
Sjela sam pokraj nje i uzela njenu drhtavu ruku. Jecajući prošaptala je:
Teško mi je da pričam o tome, a posle dvadeset godina ne mogu da nađem mir zbog onog što sam preživjela. Bol koju nosim u sebi ne mogu nikom opisati. Razumjeti me može samo onaj koga žulja isti kamen. Nakon što je vojska zauzela grad, muškarci, starci i dječaci odvojeni su od žena. Vojska je došla na vrata i povikala „Izlazite!“
Svuda se čuo krik i plač djece. Uzela sam svoju Jasminu i potrčala prema šumi. Ona se pružala ispred nas, činila se sigurnim utočištem. Kako sam se prevarila. Morali smo dalje, ali kuda?! Djeca su se stiskala uz mene i nešto zapitkivala.
„Gdje idemo?“
Šta im reći kada ni sama nisam znala. Nakon nekoliko kilometara nošeni strahom i neizvjesnošću nadali smo se da ćemo doći na sigurno. Bez hrane, djeca su često plakala. Približavala se noć, a ja nisam imala čime nahraniti svoju petomjesečnu Jasminu. Po danu sam jela bukovo lišće, ali mlijeka nije bilo. Jasmina bi sisala palac i tako zaspala, ali od gladi bi se često budila. Stiskala sam je uza se da se ne čuje plač. Jecaj moje Jasmine prekinuo bi tišinu. Vojnici su se tako blizu primicali da me odao Jasminin plač. U zoru smo bili opkoljeni. Potrpali su nas kao stoku u kamione i odvezli u logor. Kako opisati strah koji nam se debelo uvukao pod kožu ?. Danima smo gladovali. Jednu krišku hljeba dijelili smo na četri dijela. U logoru okruženi bodljikavom žicom bilo je sve gore. Gotovo se prestalo razgovarati. Onda su počela ispitivanja.
„Gdje ti je muž?, kojem se Bogu moliš?!
Strepili smo, patili i gladovali, a hljeb smo počeli sanjati. Nakon par dana stigla je naredba da idemo autobusom za Tuzlu. Tu sam srela komšinicu Fatimu sa kćerkom Eminom. Što smo se odmicali od grada, vojnici su bili bahatiji i glasniji. Nasrnuli su na mlade žene. One su pružale otpor, ali bez uspjeha. Nakon što su ih silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume. Svaka je bila prljava i izmučena. Odveli su i Fatimu. Nije se vratila. Sada sam imala dvoje djece. Emina bi se stiskala uz mene, ne znajući šta se događa, šutila je, patila i brže odrastala. Došao je red i na mene. Oteli su mi Jasminu iz ruku i rekli
„Izlazi“.
Odveli su me na silu. Otimala sam se, ali su mi zaprijetili
„Djecu ćemo ti ubiti“.
Tada je prestala moja borba, moj otpor. Nema riječi kojom se može opisati ona bol, svo poniženje i strah koji osjećaš od tih ljudi, ako su uopšte ljudi. Redali su se, zadovoljavajući svoju divljačku pohotu. Kao da nije bilo kraja tom zlostavljanju. Srce mi je od bola htjelo iskočiti. Cijepala mi se utroba, a duša gorjela od bola. Nijednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali
„Jel ti bilo dosta?“
Mijenjali su se na meni, a ja sam gotovo bila u besvjesnom stanju. Kada sam se osvjestila, pored mene je ležala mrtva Fatima. Nisam imala snage da pogledam ikome u oči. To silovanje je ostavilo crni pečat na mojoj ranjenoj duši. Vratili su me u autobus. Jasmina je plakala još više dok je Emina sklupčano sjedila u krilu.
„Što plače?“ reče jedan od vojnika.
„Gladna je“ prošaptala sam.
„Daj da je nahranim“.
Odnio je moju Jasminu. Poslije kratkog vremena, plač moje Jasmine je utihnuo, mojoj duši je laknulo. Dijete mi više nije gladno. Vojnik se vratio u rukama noseći Jasminu prekrivenu njenom plavom dekicom. Nije plakala. Kroz dekicu se probijala krv. Krišom otvorih dekicu. Sa moga koljena otkotrljala se Jasminina glava. Počela sam vrištati. Bila sam potpuno slomljena.
„Ubijte me! Zakoljite i mene da me više nema, da nestane taj košmar u meni“.
Vojnik me udari svom snagom. Probudila sam se u Tuzli u koju sam donijela bol, tugu, očaj i beznađe koje se ne može opisati riječima. Više se nikada neću moći vratiti u svoj grad, nikada više neću biti vesela kao što sam nekada bila u ranoj mladosti. Ostaje mi samo da me noge nose i služe da idem na Marš Mira i nosim buket jasmina za moju Jasminu. Najteže mi je noću kada zatvorim oči i u mislima se vratim džehenemu. Kada se misli i sjećanja počnu redati bez kraja, dođe mi da poludim. Pred očima su mi krvavi uvojci moje Jasmine, njen plač, jecaj i tako čitavu noć. Sama noć, ta prokleta crna noć, nikako da izbriše bolna sjećanja. Iz noći u noć, sjećanja se vraćaju i oživljavaju kao da iznova proživljavam opet one strahove, onu bol. Duboko je udahnula sa suzama u očima.
„Ja sam Aiša, odvedi me kući „ rekla je.
Bol koju je nosila sa sobom bila je vidljiva na njenom licu. Otpratila sam je kući. Pitam se, ima li pravde na ovom svijetu i ako ima, ne mogu izgubljeno dijete vratiti, a majku drugom zamijeniti. Da li je svijet znao ili htio znati šta su žene proživljavale?! Vidi li ko danas tugu u našim očima?! Ima li kraja njihovim noćnim morama? Može li u ovu priču stati tolika bol? Ne znam. A znate li vi?
Inspirisano istinitim događajima.
Autor: Berina Murgić (21)