U otetom smo avionu koji otmičari nemaju namjeru spustiti.
Međunarodna zajednica naš avion puni gorivom u vazduhu, ne želeći da se on spusti na neki od njihovih aerodroma.
Imaju svog pilota u avionu i to je dovoljno. Doduše, kapetan ponekad zaspi za kormilom, ali niko nije savršen. U avionu je neobična situacija.
Svaki otmičar govori da su njegovi taoci samo njegovi i da su bolji od drugih. Taoci se od tada svađaju između sebe ko je bolji talac. Ko je bolji Bošnjak, Srbin ili Hrvat.
Otmičarima je to mnogo smiješno.
Emituju svojima svoje vijesti u avionu. Putnicima saopštavaju da je sve u redu i da ovako dugo letimo zato što smo nebeski narod.
Otmičari vole svoje medije i mediji, naravno, vole njih.
Kako niko ne zna kada ćemo sletjeti, neki putnici prelaze u otmičare. Novi otmičari ponašaju se sa putnicima isto kao stari.
Znaju da je dobro dok letimo, dok ne slijećemo. Jer, kad naš avion sleti u neku normalnu luku, ko zna gdje i kako će oni završiti.
Jedni u zatvorima, drugi po naučnim institucijama koji će ih dugo proučavati, kao političke i neljudske fenomene.
Koliko će običnih putnika do tada ostati u avionu? Koliko nas će pristati da budu saučesnici u sopstvenoj otmici?
Autor: Aleksandar Trifunović/ BUKA