Kao što dijete ima potrebu za hranom i ljubavlju, tako ima potrebu i za igrom, a nezadovoljenje bilo koje od tih potreba može biti štetno za psihofizički, emocionalni ili socijalni razvoj djeteta.
Bitno je skrenuti pažnju na ove stvari u vrijeme tehnologije, kada su djeca sve više prepuštena odgoju i socijalizaciji putem medija.
U današnje vrijeme svjedoci smo snažne ekspanzije medijskih sadržaja i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu. Medijske poruke različitih izvorišta prisutne su u svim društvima, a primatelji i kreatori poruka u međusobnom su vrlo
živom, dinamičnom i kompleksnom odnosu.
U takvom kontekstu proces socijalizacije je sve manje institucionaliziran, tj. ne poštuje logiku stupnjevitosti koja nastoji biti prilagođena određenom uzrastu, odnosno imati u vidu mogućnosti razumijevanja određene dobi (pedagogija i sociologija).
Svi oni koji su uključeni u odgoj, te osobito odgojne institucije, trebaju poznavati promjene, odnosno nove naglaske u procesima socijalizacije kao i edukativne mogućnosti koje posjeduju mediji. Nije potrebno posebno isticati koliko je danas život društva prožet medijima. Nema područja društvenog života na kojem se ne osjeća snažan utjecaj medija.
Sam početak socijalizacije započinje u obitelji gdje roditelji odgajaju svoju djecu na najbolji mogući način. Pojavom
medija nastaje i medijsko oblikovanje svijeta, tv. Tu nastaje i medijska socijalizacija. Na mlađi naraštaj utiču mnoge stvari, razvoj savremene tehnologije jest samo jedan od njih. Smanjena međusobna komunikacija, a povećano je korištenje mobilnih uređaja, računara što “šteti” mlađoj generaciji.
Djeca u medijima ne uče samo pojedinačna ponašanja nego i čitave scenarije ponašanja u različitim prilikama. Kada se dijete nađe u prilici koju prije nije iskusilo u stvarnom životu, a koja odgovara onoj za koje je iz medija naučilo scenarij, ono ga može upotrijebiti. Primjerice, izloženost nasilnim načinima rješavanja međuvršnjačkih sukoba u medijima može dovesti do stvaranja scenarija koje dijete primjenjuje kada se samo nađe u konfliktnoj situaciji.
Prema dosad prikupljenim saznanjima o ulozi medija u životima djece, doista se čini kako oni na djecu mogu istovremeno imati i pozitivne i negativne posljedice, ovisno o sadržajima koje u njih uključujemo, kontekstu u kojima se oni doživljavaju, načinima upotrebe i o individualnim osobinama djece koja ih koriste. Mediji nisu sami po sebi prirodno dobri ili loši: radi se o tehnologiji koju se može koristiti na različite načine.
Dakle, veoma je bitno djeci obezbjediti zdravo djetinjstvo i pružiti im određeno vrijeme za igru. Pritom je jednako toliko važno sadržaj prilagoditi djetetovoj dobi i senzibilitetu, paziti da mediji i računara ne okupiraju dijete prevelik broj sati tokom dana, kao i da to ne budu jedini oblici igre, učenja i zabave.
Uz pomoć igre djeca upoznaju svijet, skupljaju životna iskustva, usvajaju norme ponašanja te stiču komunikacijske vještine i uče suradničko ponašanje.
Ma koliko se dijete voljelo igrati samo ili uživalo u zajedničkim igrama s roditeljima, njegovi vršnjaci su mu nezamjenjivi partneri u igri. Ono kroz igru s drugom djecom emocionalno sazrijeva i stječe prijatelje. I konflikti koji u takvim igrama nastaju nužan su i potreban dio djetinjstva jer rješavanjem sukoba dijete razvija svoje socijalne vještine.
Dakle, ne zaboravimo osnovne potrebe mališana. Djeca misle da se svijet mijenja jednim klikom, a izoliranje djeteta iz grupe smatraju običnom igrom.