Vođeni vjerom u Boga, stoljećima su se gradile džamije na prostoru grada Sarajeva.
Među Sarajlijama i danas osta predanje, ali i svjedočanstvo o hadži Hasanu koji je pravio i prodavao bozu (buzu) i štedio novac da sagradi džamiju. On bi svakog jutra poranio, pa bi natočio svoje buze u ibrike i otišao do javnog kupatila gdje bi prodavao ljudima ovaj napitak.
Jedne večeri se probudi, pa kako bijaše vani mjesečina on pomisli da je zora, spremi se i zaputi se vani sa buzom. Tamo ga dočekaše djevojke što kolo igraše.
Bijahu to vile koje mu popiše svu buzu, a u prazan sud nasuše cimine od bijelog luka. Buzadžija ode tužan kući, stavi ibrik pred ženu, a kad ga ona otvori u njemu se pojaviše zlatni dukati.
Iako je bio toliko siromašan da nije imao novca da svojoj ženi kupi feredžu, buzadžija odluči od ovih dukata izgraditi džamiju. Od malo novca što mu ostade, ženi skroji feredžu. Nakon što je završio sa gradnjom, pozva on svoju ženu da pogleda unutrašnjost džamije. Vidjevši da nema česme, žena mu predloži da proda onu feredžu i da od nje dogradi česmu uz džamiju.
Bijaše to 1555. godina. Česma ispred Buzadžijine džamije dobi ime Feredžuša, a njenom vodom su se generacije stanovnika naselja Logavina okoristile.
U svome “Ljetopisu” Mula Mustafa Bašeskija napisa: “7. rebiul-ahira 1173. (28. XI 1759) godine postah imam u džamiji Buzadži haži-Hasana…”