Robert Dacešin je Banjalučanin koji nema samo jedno zanimanje – on je magistar ekonomije, bloger, turist, teniski sudija te se bavi i digitalnim marketingom, a uz to, govori čak pet stranih jezika: španski, portugalski, talijanski, slovački i engleski.
Njegov blog “RIO priče sa putovanja“ je najčitaniji putopisni blog u BiH. Kako kaže za Sarajevsku seharu, ideja za kreiranje jedne takve stranice proizašla je iz želje da pomogne ljudima u BiH da više putuju, jer je smatrao da kroz svoja putovanja i iskustva može pomoći osobama da putuju jeftinije, ali i da dožive svaku zemlju koju posjete na neki novi način. Prema njegovim riječima, najveća predrasuda koju ljudi imaju o putovanjima je da ne mogu putovati bez mnogo novca.
“Sve je do organizacije. Mislim da je ključna stvar kada su putovanja u pitanju fleksibilnost. Suštinski, svaki trošak putovanja dijeli se na tri dijela: trošak prevoza do mjesta i nazad, trošak smještaja i trošak koji imate na mjestu. Danas imate mnogo low cost letova gdje možete letjeti po Evropi za oko 30-40 eura, a ako pratite sajtove za jeftine avio karte poput Fly4free, možete ugrabiti i karte za daleke destinacije poput Vijetnama, Malezije, ili Dominikanske Republike, za oko 300-400 eura.
Postoji i sajt CouchSurfing, gdje možete da noćite kod drugih ljudi potpuno besplatno i ostanete nekoliko dana. A u velikom dijelu svijeta, kao recimo u Jugoistočnoj Aziji, trošićete zaista malo tokom dana, te potpisujem da će vas nekada takvo putovanje od recimo deset dana na Bali, doći manje nego u Hrvatsku“, rekao je Robert, o čemu je pisao i na svom blogu.
CouchSurfing je globalna društvena mreža u kojoj članovi mogu tražiti ili nuditi smještaj turistima potpuno besplatno. Putem nje, Robert je ugostio mnoge ljude u svom stanu te je i kod dosta njih on odsjedao prilikom putovanja. Kaže da mu je upravo ova stranica promijenila pogled na život.
“Većina ljudi koja praktikuje Couchsurfing je otvorena, puna raznih priča i avantura i sam razgovor sa tom osobom i slušanje priča o životu na drugim mjestima iz prve ruke je nešto neprocjenjivo. Imao sam pored sebe u svom stanu obične ljude od krvi i mesa poput mene samog, ljude koji su prošli čitav svijet i uradili toliko toga interesantnog i drugačijeg sa vrlo malo novca.
Nisu to bile priče koje bih vidio na televiziji ili pročitao u novinama. Ovi sasvim obični ljudi, radili su tako sjajne stvari. Kroz njih sam vidio da je moguće putovati jeftino i da sve prepreke koje pronalazimo i koje nas onemogućavaju da putujemo, postoje jedino u našoj glavi.
Couchsurfing je promijenio moj pogled na život. Kroz njega sam dobio prijatelje širom svijeta. Otvorio me je, oslobodio me predrasuda i dopustio mi da shvatim da svi ljudi u svijetu imaju iste probleme i potrebe kao i mi i da se u suštini i ne razlikujemo toliko“, rekao nam je Robert.
Obzirom da ima puno iskustava sa strancima, ispričao nam je i kako je upoznao Meksikanca koji priča bugarski jezik u Banjoj Luci.
“Jednom sam u Banjoj Luci upoznao Meksikanca koji je putovao Balkanom pet punih godina. Sreo sam ga na ulici. Nizak, taman, svezanog repa, znao sam da je neki latinos. Prišao sam mu i pitao ga da li mu treba pomoć. Reče mi da je iz Meksika i da je prvi put u ovom gradu. Ja oduševljen! Ponudim mu da prespava kod mene što on prihvata i tako provodimo tri dana zajedno.
Iako sam obično ja taj u ulozi naratora koji prepričava svoja iskustva sa putovanja drugima, ovaj put samo sam sjedio i slušao njegove doživljaje. Bio je u toliko mjesta u BiH, da za neka od njih nisam ni znao da postoje. Govorio je naš jezik tako dobro da nisam mogao da vjerujem. Čak je i padeže znao! Pričao mi je tako da je bio godinu dana u Srbiji, godinu dana u Hrvatskoj, godini u nekoj drugoj zemlji.
Pitam ga onda kako je skupio toliko novca da putuje tako dugo. Kaže mi da se tokom boravka u Bugarskoj, prijavio se na jedan rijaliti šou, nešto nalik na Velikog brata. Slavi se zove. Tu je kaže pobjedio i kao nagradu, dobio kuću u Bugarskoj koju danas renta i od koje živi. Pokazao mi je onda njegov Youtube klip kako priča bugarski i pleše tamo. Jedan Meksikanac, pobjedio na rijalitiju u Bugarskoj, priča srpski, bugarski, rumunski…i sretnemo se u Banjaluci“, prisjetio se Dacešin.
Ono što je jako zanimljivo na Robertovom putopisnom blogu jeste opcija “Tražim saputnika“ pomoću koje ljudi koji žele putovati, a nemaju s kim, mogu pronaći osobu za putovanje.
“Zaista veliki broj ljudi iz dana u dan traži saputnika za odlazak negdje, a i sam znam koliko je teško ponekad pronaći osobu sa kojom biste mogli otputovati na neko mjesto koje želite. Jednostavno, neki ljudi nemaju vremena, neki novca, neki i nisu ljubitelji putovanja, a ovdje opet, imate tu zajednicu nas putnika koji dijelimo iste ljubavi i težimo ka istim stvarima, te vjerujem da je već dosta ljudi, uspjelo da otputuje sa nekim sa stranice“, rekao je Robert.
Dacešin je posjetio preko 50 zemalja širom svijeta, a najviše je očaran južnoameričkim zemljama.
“Južna Amerika je bez dileme moj favorit kada su kontinenti u pitanju, a od zemalja, izdvojio bih Kolumbiju, Ekvador i Brazil. Moj omiljeni grad je Rio de Žaneiro i to će uvijek biti tako, a od zemalja, biram na kraju ipak Kolumbiju.
Kolumbija je tako savršena i tako zanimljiva zemlja. Imate Bogotu i njene nevjerovatne muzeje, Medeljin koji unatoč svemu što se o njemu priča, danas predstavlja primjer jednog nevjerovatno uspona i promjena, a uz to je poznat i kao grad vječnog proljeća. Tu je i Kartahena koja ima plaži nalik na one u Majamiju, brojne plantaže kafe, katedrale izgrađene od soli, parkovi prirode, rijeka sa pet boja…ma Kolumbija je divna“, prisjeća se Robert.
Pored svjetskih gradova i zemalja, na blogu “RIO priče s putovanja“ ima dosta sadržaja i o Bosni i Hercegovini, njenim prirodnim ljepotama i turizmu. Za naš portal Robert kaže kako je pandemija koronavirusa u neku ruku dobrodošla Bosni i Hercegovini, jer mnogi njeni stanovnici ne bi bili upoznati sa ljepotom ove države.
“Volio bih jednoga dana da ovu 2020. godinu pamtimo kao godinu ne koronavirusa, već godinu kada smo vidjeli svoju zemlju, jer je Bosna toliko lijepa i ima toliko toga za obići, te sam u neku ruku zahvalan svoj ovoj situaciji, jer me je još jednom osvijestila o svemu onome šta imamo oko sebe, a šta često zanemarujemo.
U neku ruku mi nedostaju putovanja po dalekim zemljama. Neobično je nekako ne pričati neki strani jezik, ne pakovati kofere, ne planirati ništa. Ne sjećam se već ni koliko je prošlo od kako sam posljednji put planirao nešto. Često se uhvatim kako guglam razne destinacije i maštam o tome gdje ići.
U planu je neko putovanje u Centralnu Tursku sada krajem septembra kada bih trebao raditi par turističkih videa sa jednim prijateljem, a na zimu ako sve bude po planu i ne bude novih iznenađenja, Centralna Amerika, Dominikansa Republika, Haiti, Jamajka, Nikaragva i taj dio. Ali da nije bilo svega ovoga, vjerovatno većina nas nikada ne bi putovala svojom zemljom, pa smatram da će sve ovo što se dešava, u neku ruku pomoći lokalnom turizmu u godinama koje dolaze“, naglasio je Dacešin.
On kaže da su Turska, Grčka pa čak i Brazil najsličniji Bosni i Hercegovini, našim ljudima i kulturi. Pitali smo ga i koja mu se hrana najviše dopala za koju bi poželio da je više dostupna kod nas.
“Obožavam azijsku hranu. Njihove nudle, slatko kisele kombonacije, začine koji koriste. Vijetnamska hrana mi je jedna od omiljenih. Posebni takozvani vijetnamski spring rolls. Uživam i u egzotičnom voću koje može da se nađe po Južnoj Americi. U Boliviji sam gotovo živio na papaji, a u Ekvadoru na avokadu. Generalno, volim neobične stvari i isprobavati što više kombinacija“, kaže Robert.
Strancima u Bosni i Hercegovini preporučuje da vide divlje konje u Livnu, Nacionalni Park Sutjeska, vodopade Štrbački buk, Kravice, Bliha, pećinu Vjetrenicu, Trebinje, planine Prenj i Čvrsnicu i još puno toga što Bosna i Hercegovina ima za ponuditi.
Na početku smo spomenuli kako Robert nema samo jedno zanimanje. On je magistar ekonomije, bloger, teniski sudija, turista te se bavi i digitalnim marketingom. On nema određeno radno vrijeme, već je freelancer, i kaže da to ima mnoge dobre strane.
“Fleksibilnost je ono najbolje. Prije svega vremenska, a potom i finansijska. Kada radiš od kuće, imaš tu mogućnost da radiš kada tebi odgovara. Nemaš šefa, što je meni bilo veoma bitno i sam si odgovoran za sve dobro i loše šta radiš. Mnogi ljudi mi kažu da to nije siguran posao, ali ja mislim da je mnogo sigurniji nego neki drugi, jer ja ne ovisim ni kome, već samo o svom radu.
Kada radiš za nekoga, nikada nisi sto posto siguran da li ćeš dobiti otkaz, da li će firma imati problema, da li će šef moći da ti isplati platu. Dok kada radiš sam, svjestan si da moraš da se trudiš mnogo više da bi preživio i zaradio koliko želiš, te stoga i radiš dosta produktivnije i aktivniji si“, ističe Robert.
Obzirom da se više od 20 godina aktivno bavi tenisom, imao je priliku da sudi jednim od najboljih tenisera svijeta, kao što su Rafael Nadal, Andy Murray, Gael Monfils… Pitali smo kakvo je to iskustvo bilo za njega.
“Još kao klinac počeo sam da igram tenis sa devet godina. U međuvremenu bio prvak zemlje u većini mlađih kategorija do 10,12 i 14 godina, a vremenom se upustio u priču teniskog suđenja, zbog velike ljubavi koju gajim prema ovom sportu. A kako je jedna stvar vodila ka drugoj, ubrzo sam od fjučersa i čelendžera, tj manjih nivoa turnira, počeo da sudim turnire na kojima igraju najveći svjetski igrači.
Sudio sam Nadalu, Mareju, Del Potru, Timu, Berdihu, Monfisu, Fonjinjiju i mnogim drugim igračima na oko desetak ATP turnirna širom svijeta i jedno je od iskustava koje ću pamtiti dok sam živ“, rekao nam je Robert.
I za kraj ovog zanimljivog intervjua i priče Robert nam je ispričao jednu neobičnu anegdotu koja se desila njegovom prijatelju tokom poslovne posjete Kipru.
“Jedna situacija koju pamtim, vezana je za jednog zubara na Kipru. Ovu priču mi je ispričao moj dobar prijatelj Glen, Španac koji je dugo vremena živio u Banjaluci i kojem sam na kraju kumovao na svadbi. S obzirom na to da smo on i ja jedno vrijeme nosili protezu, tokom poslovnog putovanja na Kipar, gumica sa proteze mu je spala, te je otišao da je stavi kod obližnjeg zubara.
Prije nego što nastavim, samo da rezimiramo neke osnovne činjenice. Znači, čovjek se nalazi na Kipru, zemlja je u EU još od 2004. godine. Udaljena je od nas svega dva sata avionom. On je zubar, obrazovan i školovan čovjek.
Dok sjedi na stolici u jednoj kako kaže ‘sasvim pristojnoj ambulanti’ i čeka da mu zamijeni gumicu, zubar, primijetivši da je stranac, upita ga gdje je stavio protezu.
– U Bosni i Hercegovini, kaže mu.
– Bosni i Hercegovini? Pa zar tamo imaju zubara koji ovo radi?, upita ga ovaj.
Vidjevši da ovaj očito nema blage veze o životu ovdje, odlučuje da se malo našali sa njim.
– Pa znaš kako, postoji samo jedan zubar tamo. Ali kod njih to funkcioniše malo drugačije. On je zubar za ljude i životinje, govori mu.
– Ček, stvarno?, upita ga u nevjerici.
– Da, da. Takve su im škole. Evo recimo, posljednji put kada sam bio, pored mene je sjedila jedna krava i jedna koza, govori mu mrtav ozbiljan.
Ovaj ga gleda, nije mu jasno da li priča ozbiljno ili se šali s njim.
– I, onda on uzme onu sisaljku i stavi je iz njihovih usta meni.
U tom trenutku, zubar pušta lagani kez. Jasno mu je da je ipak šala u pitanju. Ali, dragi moj doktore stomatologije, pa zar nakon rečenice da su kod nas zubari za ljude i životinje to nije bilo više nego jasno? Čovječe, ti si obrazovan čovjek. Živiš pa skoro preko puta nas, uzimajući u obzir veličinu planete Zemlje. Kako možeš da vjeruješ u te stvari?“, ispričao je Robert.