Na prostoru nekadašnjeg Trga oktobar u Sarajevu živio je i svoje golubove svaki dan hranio Stjepan Mezo, zvani Pišta.
Iako je rođen u blizini mjesta Kečkemet u Mađarskoj, Stjepan Mezo je najveći dio svog dugog života (1874. – 1967.) proživio u Sarajevu.
Još kao momak je imao želju da obiđe svijet. Iz svog rodnog mjesta se zaputio ka Budimpešti u kojoj je završio srednju školu za ugostitelja. Ta profesija mu je omogućila da proputuje svijetom i da bude jedan od najvećih i najpoznatijih svjetskih kolekcionara jelovnika, salveta, pribora za jelo i drugih ugostiteljskih potrepština.
Njegova kolekcionarska zbirka ovih predmeta sa sastoji od preko 4.000 različitih jelovnika sa svih krajeva svijeta, a nakon njegove smrti je (po njegovoj želji) poklonjena gradu Sarajevu.
Za njegov dolazak u Sarajevo najzaslužniji je Edvard Lasslauer, tadašnji menadžer hotela Europa u Sarajevu. Po dolasku u Sarajevo, Pišta se smješta u kuću koja se nalazila na Trgu oktobar u neposrednoj blizini ugledne gradske kafane “Gradski podrum“ i slastičarne “Mali Oloman“.
U svojoj kolekcionarskoj strasti znao je biti i vrlo domišljat. Tako je jedne prilike na ruskom dvoru obećao brak jednoj dvorskoj dami samo kako bi došao do jelovnika s krunidbe ruskog cara. Naravno, od braka nije bilo ništa.
U izuzetno vrijednoj kolekciji jelovnika mogu se pronaći i oni iz Titove vile sa Brijuna, ali i navodno primjerak jelovnika sa potonulog Titanika. Jedan od najznačajnijih jelovnika za grad Sarajevo je jelovnik sa otvorenja gradske Vijećnice, pisan na ćirilici, latinici i na arapskom pismu.
Na jelovniku su se našli čorba, pašteta, riba sa umakom, slatka pečenica, šparogla s maslom, patka, salata i hošaf, sladoled, sir i miješano voće. Glavni konobar na ovoj svečanosti je bio upravo Pišta, a za samo otvorenje Vijećnice veže se i anegdota kako je gradonačelniku Fadilpašiću umjesto himbera greškom donio mješavinu himbera i šampanjca.
Na mjestu njegove dotrajale i oronule kuće izgrađena je čuvena sarajevska robna kuća “Sarajka“. Pišta je doživio trenutak rušenja mjesta u kojem je proveo najveći dio svoga života veoma emotivno.
Sve dok ga nije smrt sustigla dolazio je na gradilište robne kuće i hranio golubove baš onako kako je to radio sa prozora svoje spavaće sobe svakog jutra.