Stručnjaci su još davno istakli kako će psihoterapija u budućnosti postati dostupna online, a pandemija je ubrzala taj proces i čini se da je ta mogućnost danas bliže nego ikad.
Prije tri godine Michael Ramos vozio se iz Modesta u Kaliforniji do Sacramenta kako bi posjetio svog terapeuta koji je strpljivo slušao njegove priče o zlostavljanju u djetinjstvu i kako se to odrazilo na sadašnjost, piše NYTimes.
Ti redoviti sastanci stvorili su snažnu vezu između Ramosa i terapeuta i on se na njih oslanjao i kako bi se lakše nosio sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja i neurodegenerativnog poremećaja od kojih je obolio 2012. godine, prenosi 24sata.
Međutim, tu rutinu je prekinula pandemija i klinika je sredinom mjeseca marta svoj rad bazirala isključivo virtualno. Od tada Ramos svoje terapije obavlja telefonski ili za računalom.
“Postoji manjak socijalnog kontakta jer ne vidite uvijek izraz lica sagovornika. Kad ste s nekim u zatvorenoj ordinaciji, razvija se određena doza intimnosti. No postoji razina ugode i kod kuće. Sjednem na krevet i zagrlim svog psa Buda i ta mi ugoda omogućuje da pričam o stvarima o kojima ne bih pričao u ordinaciji jer su bolne. Sviđa mi se što ne moram voziti do terapeuta.” kazao je Ramos.
Pandemija je prisilila mnoge medicinske centre širom svijeta da se usredotoče na telemedicinu, a rezultati su različiti. Neki pacijenti nisu zadovoljni korištenjem novih tehnologija, a neki ih ne mogu priuštiti. Za neke druge pak potrebne su usluge koje se ne mogu pružiti samo online, poput pretporođajne skrbi.
Psihijatrija je poseban slučaj. Stručnjaci su prije više godina ustvrdili da će najintimniji oblik terapije, psihoterapija, postati virtualna te da će promijeniti dosadašnju dnevnu praksu. U ovoj nevjerojatnoj godini čini se da su bili u pravu.
U martu su federalni zdravstveni dužnosnici u SAD-u postavili stroge epidemiološke mjere i klinike diljem zemlje su postale virtualne, a većinu konzultacija su obavljali telefonom ili na računalu. Broj korisnika virtualnog savjetovanja se gotovo usedmerostručio, od 7500 do 52.000 u samo prva dva tjedna epidemije.
“Preko noći svi su počeli prakticirati telepsihijatriju i liječnici od New Yorka i Teksasa do Kalifornije mogli su doprijeti do pacijenata gdje god bili. Na taj način možete bolje skrbiti o pacijentima, a vjerujem da će to postati svakodnevica.” kaže dr. John Torous, ravnatelj odjela psihijatrije u Medicinskom centru Beth Israel Deaconess.
Klinika Davis pritom ima prednost jer je njihov stariji liječnik, dr. Peter Yellowlees još 2018. godine bio koautor udžbenika o telepsihijatriji. Pomogao je u izradi smjernica i vodio na stotine studija o takvom obliku liječenja. Još kao mladi australski psihijatar od 1991. godine je na tom polju napredovao i liječio prve pacijente telefonski. Među njima je bila Aboridžinka s depresijom. Na kraju ga je pitala je li snimao tretmane, a on ju je uvjerio da nije. Pitala ga je zašto ne.
“Činilo se da je razočarana. Htjela je imati kopiju jer nikad nije bila na televiziji, a željela je sa svojom zajednicom podijeliti to iskustvo. To me naučilo nešto o stavovima. Pacijenti žele da ih se snima, no liječnici su ti kojima je to prepreka.” kazao je on.
Mnogi liječnici koji rad temelje na Freudu osobito su skeptični i strahuju da bi objava tretmana mogla oslabjeti vezu između liječnika i pacijenta, dok drugi smatraju da se na video snimkama gubi mogućnost interpretacije govora tijela.
“Kad je riječ o traumi, među vrlo važnim stvarima su mikroekspresije, emocionalno treperenje u glasu dok ljudi govore. Nebrojeno puta sam primijetio da je pacijentu zadrhtao glas ili da guši suze dok govori i kad sam primijetio to, išao sam istraživati te otkrio kako se iza te promjene mnogo toga krije.” kaže psihijatar dr. Andres Sciolla iz klinike Davis.
Dosadašnje studije nisu otkrile može li virtualna terapija promijeniti bilo što u popularnim pristupima poput kognitivno bihevioralne terapije. Primjerice, u jednoj studiji tim znanstvenika iz Baltimore Veterans Affairs Medical Center pratili su 100 veterana koji su se liječili od depresije tijekom šest mjeseci. Pritom ih je pola dolazilo na standardne terapije, dok su ostali medicinsku skrb dobivali online. Kod obje grupe stanje se popravilo u jednakoj količini i na isti način.
U drugoj studiji koju je vodila Leslie Morland iz Department of Veterans Affairs, Pacific Islands Healthcare System uspoređivali su osobnu i virtualnu terapiju razgovorom kod 120 veterana s posttraumatskim stresnim poremećajem. Njihova su otkrića bila ista, svi su iskusili napredak bez razlike između pripadnika dvije grupe.
“Dokazi ovih istraživanja pokazuju da nema razlike između osobnih i virtualnih terapija kad je riječ o kliničkom ishodu.” kaže dr. John Fortney, direktor Odjela za psihijatriju na Sveučilištu Washington.
Decenijama je pokušavao telepsihijatriju približiti ruralnim područjima u kojima ljudi nemaju pristup stručnjacima mentalnog zdravlja. “Oko 90 posto pacijenata kaže da su zadovoljni iskustvom.” dodao je.
Kako raste prijetnja od koronavirusa, zdravstvena sigurnost je postala osnovna briga.