Ako kažemo da živimo u demokratskom društvu, to znači da svi imamo pravo na svoje predstavnike u vlasti, što nije uvijek slučaj, a upravo to je jedan od glavnih motiva kandidature Selmira Isakovića za vijećnika u općini Novi Grad Sarajevo.
Selmir Isaković je bivši urednik i voditelj radio emisije, zaljubljenik u muziku, dugogodišnji aktivista za prava slijepih i slabovidnih osoba, a ove godine je, poprilično smo sigurni, jedini slijepi kandidat na izborima. Kandidovao se za Općinsko vijeće u Novom Gradu.
Razgovarali smo sa Selmirom o motivima za njegovu kandidaturu, dosadašnjem iskustvu sa vlašću i planovima za budućnost.
Zagovarao je prava za osobe sa invaliditetom kroz razne asocijacije i udruženja slijepih osoba, ne samo na nivou kantona, nego i Federacije Bosne i Hercegovine.
“Moj politički angažman će zapravo nešto intenzivniji biti u Sarajevu, u posljednjih deset godina. Ja sam i prije indirektno učestvovao u lobiranjima i zagovaranjima koristivši poziciju u medijima, kako u Ze-Do kantonu kod resornih ministarstava, tako i u ubjeđivanju parlamentaraca u Federaciji kada se 2004., pa 2009. donosio bitan zakon o socijalnoj zaštiti, koji obuhvata nas osobe s invaliditetom, neratne. Nažalost, dijele nas na ratne i neratne”, ispričao je za Sarajevsku seharu Isaković.
“Međutim, u Kantonu Sarajevu od 2012. godine moj politički angažman indirektno počinje kroz jedan odbor za osobe sa invaliditetom koji je djelovao pri Našoj stranci, ovdje u Novom Gradu. Neke osobe su bile motori te priče, radili smo na inicijativama koje su predlagane općinskim vijećima i Kantonalnoj skupštini. Neki ljudi to danas neopravdano zapostavljaju i zaboravljaju. To su bila vremena u kojima smo mi radili. Međutim, nikada niko nije spomenuo da smo autori i kreatori tih inicijativa, nama je bilo drago da su barem pokretane neke od njih“, dodao je.
Kako kaže, nije imao toliko direktnog kontakta sa vlašću, te je više bio “iza kulisa” sa ljudima koji su pripremali i predlagali inicijative. Nakon prijedloga svojih poznanika odlučio je izaći na političku scenu.
“Prihvatio sam kandidaturu iz jednog razloga, što mislim da mi osobe sa invaliditetom nismo vidljive, zato što svi kalkulišu da mi nismo veliko glasačko tijelo i malo nas potcjenjuju, naše sposobnosti. Potcjenjuju našu brojku i nekad misle da 400 slijepih ljudi u Kantonu Sarajevo nisu neki bitan faktor, a to je upravo ono što je pogrešno. 400 slijepih ljudi itekako mogu da utiču i da daju doprinos, naravno ne svih 400 nego mnogi od njih. I zato sam dijelom pokušao da krenem od lokalne zajednice“, pojasnio je.
Prema njegovim riječima, u općini Novi Grad još uvijek nije u fokusu priča o taktilnim stazama, koje su prisutne u sarajevskim općinama Centar i Novo Sarajevo, a koje su potrebne slijepim i slabovidnim osobama.
“Mi u Novog Gradu po pitanju urbane sigurnosti imamo situaciju da i ono malo zvučnih semafora koje imamo često ne rade”, kazao nam je.
Pitali smo, kakve bi inicijative predlagao ukoliko bi dobio mandat, šta on smatra ključnim problemima.
“Inicijative koje se tiču ne samo urbane sigurnosti ne samo osoba sa invaliditetom, nego i svakog građana. Govorimo sad o pitanju semafora, o taktilnim stazama koje su bitne i neophodne, govorimo o toj pristupačnosti institucija”.
Ipak, nije sve tako crno, napretka ima, ali se mora nastaviti raditi.
“Afirmativna je stvar da u Općini Novi Grad kada slijepo lice dođe ne mora dugo da čeka, dakle, može da dobije uslugu odmah. Ali da postoje ti neki servisi asistiranja u samoj Općini i tako dalje, neke tehničke prilagodbe koje u svijetu postoje, koje se mogu omogućiti, koje bi bile od pomoći ne samo slijepim ljudima, nego i starijim ljudima i ljudima koji se slabije snalaze u ovom novom vremenu. Recimo, evo sad slijepa osoba ne može doći bez pratnje, jer ne zna da je na redu, jer imate zvučnu najavu, ali nema zvučne najave koji broj je na redu, samo piše na displeju.
Ta tehnička prilagođavanja, pristupačnost, to je ono o čemu se mnogo priča i kod nas i u svijetu, nešto što se u lokalnoj zajednici može uraditi. A ako ste u Općinskom vijeću i u poziciji da neke stvari inicirate, možete ka ljudima sa viših nivoa uputiti inicijative za ono što je u njihovoj nadležnosti, kako ne bismo u Domu zdravlja imali podjelu na ratne i neratne invalide. A u vremenu COVID-a osobe sa invaliditetom su posebno zapostavljene kada traže određene usluge”, ističe Isaković.
Na području općine Novi Grad smješten je i Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu, a kako smatra naš sagovornik, lokalne vlasti bi se trebale više posvetiti poboljšanju komunikacije sa zaposlenicima i korisnicima Centra, te rješavanju njihovih problem. Osim toga, jedan od problema je i ograničen broj zanimanja za koja se slijepe i slabovidne osobe mogu školovati, kao i njihova inkluzija u društvo.
“I danas je u Centru jako mali broj zanimanja za slijepe i slabovidne osobe, imamo ih svega tri, a postoji toliko zanimanja koji slijepi u svijetu mogu da rade. S druge strane, ta inkluzija slijepih u, hajmo reći, standardno društvo ide jako teško i mnogi često kada krenu u inkluzivno obrazovanje se vraćaju u taj isti Centar za slijepu djecu, jer ne uspijevaju da se snađu u tamošnjim sredinama. Ne uspijevaju se snaći, jer nema dovoljno asistivne podrške, ne sluša se dovoljno glas defektologa i drugih školovanih kadara koji postoje, koji bi sigurno imali šta da kažu.”
“Obzirom da je Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu na teoritoriji općine Novi Grad, bio vijećnik ili ne, ja ću svakako pokretati određene inicijative, a koliko će naići na sluh, vidjet ćemo. Aktuelni načelnik ili neki budući bi morao da ode u tu instituciju, da direktno od ljudi koji dole rade, od djece koja dole borave 24 sata čuje šta su njihovi problemi, šta im tu Općina može pomoći. Imamo djecu koja iz čitave BiH dolaze, i ona su od svojih roditelja i svoje porodice odvojeni po 20 dana i više. Tu činjenicu treba imati u vidu i naravno uslove u kojima se oni školuju, da imaju osjećaj kao da su kod svoje kuće, da imaju što više resursa i svega ostalog.”
Isaković je jedan od autora Kodeksa o načinu predstavljanja osoba sa invaliditetom u medijima, ali mnogi ga nisu još počeli adekvatno koristiti, a tako ni predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti.
“Mislim da bismo morali biti više vidljivi. Ako želimo društvo jednakih mogućnosti onda bi se moralo voditi o nama računa, ne sad na uštrb nekog drugog, nego da budemo ravnopravni i dio priče.”
“Stranke koje imaju nacionalne predznake i koje nisu omiljene u narodu su nažalost za osobe sa invaliditetom pokazale više interesa, više su stvari uradile, i ovo malo što smo uradili, nego što su to uradile one koje se nazivaju građanskim i ljevičarskim. To je činjenica iza koje ja stojim i koja je mene donekle pokrenula da se upravo u jednu stranku građanskog tipa uključim, da tamo ljudi imaju više senzibiliteta i osjećaja nego što su ga do sada imali.”
U Bosni i Hercegovini je godinama prisutan trend iseljavanja, ali kako nam kaže Isaković, on je odlučio ostati i boriti se.
“U životu sam uvijek nekako stvari rješavao težim putem, pa i sada. Da ne vjerujem u sretniju budućnost prije svega, ne bih ostao tu. Mnogi griješe kod nas, idu linijom manjeg otpora, pa odu u neke sređene sisteme i tamo se pate na razne načine, moraju proći mnogo toga da bi bili na nekoj stepenici kasnije. A zapravo naša uloga, svih nas, je da ovdje pokušamo izgraditi bolje društvo, jer ono neće doći samo.”
Isaković smatra da je mnogo neiskorištenog potencijala, te se nada da će se to u budućnosti promijeniti.
“A mi kao osobe sa invaliditetom inače imamo moto ‘ništa o nama bez nas’. To je ono što bih mogao poručiti građanima. Građani se ne trebaju ustručavati da nešto pitaju ako ih zanima. Ljudi koji sa nama djeluju u političkom ambijentu ne trebaju samo smatrati da smo ljudi koji trebaju da popune kandidatske liste, već da razgovaraju sa nama i vide neka naša iskustva. Imam dojam i utisak, koji me ne vara, da oni nisu dovoljno svjesni potencijala koji ja kao individualac imam. Volio bih da to bude više prepoznato u budućnosti.”