Prije nekoliko godina istraživači su napokon opisali stanje u kojem ljudi ne mogu zamisliti stvari u svom ‘umnom oku’ nazvano afantazija, a procjenjuje se kako otprilike jedan od 50 ljudi nema tu sposobnost.
Tek nedavno je opisano to stanje, a mnogi su ljudi odrasli pretpostavljajući da kad su ih ljudi tražili da im nešto ‘nacrtaju’ u mislima, jednostavno su metaforično razgovarali.
Sada istraživači počinju otkrivati istinu koja stoji iza afantazije, koja bi mogla utjecati na jednog od svakih 50 ljudi (iako je ovo gruba procjena), prenosi IFL Science.
Jedna je od najtežih stvari utvrditi je li afantazija zapravo stvarna ili ne, nešto što je nedavno istraživanje objavljeno u časopisu Cortex nastojalo riješiti.
Problem proizlazi iz činjenice da ne možemo znati što vi možete ili ne možete vidjeti, i obrnuto. To znači da kada se od ljudi zatraži da zamisle stvari, a zatim opišu što vide, nema objektivne mjere. Mogli bismo vidjeti isto i opisivati drugačije, ili vidjeti različite stvari i opisivati ih isto.
Da bi to testirali, istraživači su osmislili eksperiment poznat kao binokularno rivalstvo.
Sudionici su dobili par 3D naočala, gdje jedna leća prikazuje zeleni krug s vodoravnim crtama, a druga leća crveni krug s okomitim crtama. Iluzija suparništva binokula izaziva stanje u kojem su slike na dva oka neskladne i ono što vidimo fluktuira između različitih slika, u ovom slučaju obojenih krugova.
Prije nego što su ih stavili, sudionici su zamoljeni da prethodno zamisle jedan od obojenih krugova. Ako mogu zamisliti stvari u svom umu, tada bi obojeni krug koji su zamislili trebao postati dominantna slika koju vide. Oni koji nisu mogli zamisliti stvari nisu izvijestili to isto.
Stoga se čini da, umjesto da postoji specifičan problem sa samoprijavom, oni koji imaju afantaziju zaista ne mogu zamisliti stvari u svom umu. Sljedeće je očito pitanje onda zašto je to slučaj i može li se išta učiniti kako bi se pomoglo onima koji to imaju.
Najčešće prihvaćeno objašnjenje je da kada ponovno pokrenemo sjećanje u svom umu, pokušavamo reaktivirati iste obrasce aktivnosti kao kada je memorija formirana. Smatra se da su ti neurološki putovi nekako poremećeni ili da mozak jednostavno ne može reaktivirati te puteve na isti način.
Ako istraživači mogu utvrditi je li to doista slučaj, tada bi moglo biti zamislivo da se razvije tretman koji bi mogao pomoći ljudima da zamisle stvari. S druge strane, mogao bi se koristiti i za liječenje onih s pretjerano stimuliranim obrascima aktivnosti, za koje neki misle da bi mogli igrati ulogu u ovisnosti, kao i za neke oblike posttraumatskog stresnog poremećaja, prenosi IFL Science.