Olga i Zijad će ove godine proslaviti 40 godina sretnog braka. Rođenim Banjalučanima, bračnu sreću, ljubav i posvećenost odgoju dvije kćerke, nisu uspjele da pokvare etničke i religijske podjele, pa ni dešavanja koja su Bosnom i Hercegovinom bjesnila skoro četiri godine.
Ključ uspjeha njihovog braka je kažu, ljubav, poštovanje i kompromis, prije svega, piše balkandiskurs.com.
Prvi ples
Upoznali su se sedamdesetih godina prošlog vijeka u fakultetskoj diskoteci.
“Prišao mi je za ples i tako je krenulo. Učila sam ga profesionalno plesati, jer ja profesionalno plešem, ali nije išlo“, priča sa osmjehom Olga.
Ona za svog supruga kaže da je siguran, zaštitnički nastrojen, odlučan i pošten i da joj je to najbitnije. Zijad u šali dodaje da je i nervozan, a za svoju suprugu kaže kako je “iskrena, poštena, čestita i vrijedna. Sve što jedna žena treba da bude”.
“Naravno i lijepa“, kaže gledajući Olgu.
U vrijeme kada su sreli jedno drugo, biti u takozvanoj “mješovitoj” vezi ili braku u Banjoj Luci, niti bilo gdje u Bosni i Hercegovini, nije bilo neobično i strano, ni njihovim prijateljima ni porodici.
“Nije toga bilo. Vjeruj nije ničeg bilo. Ja kad sam otišao u vojsku sa 18 godina, ja sam se izjašnjavao kao Bosanac. Kolege s kojima sam bio dobar sa 15 godina sam dobar i dan danas i dalje. To su baš te prijateljske snage. Ja svoje drugove ne razlikujem po vjeri. Moja je sestra udata za katolika. Niko im ništa nije rekao niti osudio”, priča Zijad.
Olga dodaje kako se u “gradskom životu” na to nije obraćala pažnja.
“Moja je sestra udata za muslimana. Brat joj je oženio katolkinju i jedna je bila udata za Srbina”, dodaje ona.
Šest stotina nacionalno miješanih brakova u BiH 2019. godine
Danas je situacija u Bosni i Hercgeovini znatno drugačija. Agencija Prime Communication, 2018. godine objavila je istraživanje stavova građana BiH o mješovitim brakovima. Prema tom istraživanju ukupno 38,7 posto građana se protivi takvoj vrsti bračne zajednice.
Prema podacima entitetskih zavoda za statistiku Republike Srpske i Federacija BiH, u Bosni i Hercegovini je tokom 2019. godine sklopljeno više od 18 hiljada brakova. Od tog broja tek oko 600 je nacionalno mješanih.
Društvena percepcija nacionalno mješovitih brakova značajno se promijenila i rijetki su oni koji se odluče da počnu takvu vezu. Strah od osude porodice, komšiluka, društva u cjelini, ali i teško ratno naslijeđe, transgeneracijske traume, često utiču i na izbor životnog saputnika.
Ni Olgi i Zijadu tokom dešavanja devedesetih godina u Banjoj Luci, kažu nije bilo lako. “Bilo je nezgodnih situacija. Svakome, ne samo nama. Ipak je to rat bio”, kaže Olga.
“Kako je bilo Srbima u Sarajevu tako je i nama bilo ovdje u Banjoj Luci. Sve su to nacionalisti, svi su oni u talu i mržnji”, dodaje Zijad.
Odsustvo građanskih vrijednosti u odgoju i obrazovanju
Vjeruju kako je malo onih koji u bosanskohercegovačkom društvu promovišu mir, suživot, toleranciju i kompromise, jer to ne odgovara onim koji vode ovo društvo, a oni se u svojoj porodici uvijek trudili da upravo to rade. Tako su odgojili i dvije kćerke, tridesetsedmogodišnju Maju i dvadesetosmogodišnju Melani.
No, nije sve tako lako bilo, kako izgleda napisano na papiru. Problema, sličnih onima sa kojima se poslije rata suočavala većina “mješanih” porodica bilo je i kod njih. Kćerke nisu odgajali da pripadaju nekoj od etničkih ili religijskih grupa.
“Melanie je išla na vjeronauku zbog prosjeka, a Maja nikad nije. Maja je jedina bila u razredu koja nije išla na vjeronauku”, priča Zijad.
“Melani jednom dođe i kaže ‘mama bio odžačar u školi i tata mora doći potpisati da ja mogu ići na ovu vjeronauku’. I ja se pitam kakav odžačar i onda ja skontam da je to hodža ustvari”, uz smijeh se prisjeća Olga.
Smatraju da su za odgoj djece najvažnije građanske vrijednosti, no vjeruju da takvo nešto u Bosni i Hercegovini skoro da i ne postoji.
“U svim naprednim društvima na prvom mjestu su građanske vrijednosti, a kod nas u nacionalnim društvima to je u drugom planu. Gdje god je religija na prvom mjestu, nema tu napretka. Afrika, Brazil, Urugvaj, Južna Amerika, sve te religijske zemlje, sve je to kao i kod nas, zato nema napretka. Prije su ljudi imali karakter, moral, riječ, obraz”, kaže Zijad.
“Sve što je normalno, ovdje kod nas nije normalno. Sve ovo o čemu mi pričamo ovdje, to se uopće ne spominje na primjer u Njemačkoj. Moj brat je stigao u Ameriku i kad je aplicirao za prvi posao on je rekao da je iz Bosne. Na to mu je poslodavac odgovorio ‘Šta ima veze, ja sam iz Bostona’. Stranci to ne gledaju kao kod nas u Bosni”, kaže Zijad.
Svako ima pravo na svoja uvjerenja
Iako za sebe kažu da su ateisti u njihovoj kući se obilježavaju svi religijski, ali i drugi praznici. Vjeruju da je to apsolutno privatna stvar i da svako treba da odluči kako će se odnositi prema vjeri i religiji, koja kako kažu, ne treba da se nameće nikome.
“Svako ima svoja uvjerenja i imaju pravo na to. Mi imamo prijatelje koji slave slavu. Ja njemu nikad nisam rekao ‘nemoj ti tako’ niti on meni kako ću ja. To je privatna sfera i nemoj utjecati na mene pa neću ni ja na tebe”, objašnjava Zijad.
“Ja čak imam i averziju prema religiji, pogotovo danas. Zato što je to danas postalo zanimanje. Niko to iz duše ne radi”, dodaje on.
Kada je Zijadova majka umrla, Olga je rekla da će se Bajram slaviti u njihovoj kući u kojoj uvijek za sve ima mjesta.
“Ne radim ja to zbog njega, ja to pravim zbog sebe jer sam rekla da će se na Bajram kod nas dolaziti. Čak sam i u ratu pravila baklavu”.
Za Uskrs šaraju jaja i opet se porodično okupljaju, bez velike pompe, samo najuži porodični krug.
“Prije rata sam za katolički Uskrs to radila, da ne bude da radim kao za svoj pravoslavni Vaskrs nego za katolički. Onda sam krenula da sve slavim”, sjeća se Olga.
Tako nekada kćerke, danas unuka od Olge paketiće dobijaju za Svetog Nikolu, a od Zijada za Novu Godinu.
Društvo poremećenih vrijednosti
Skoro pedeset godina Zijad i Olga žive u istoj ulici, u kojoj se kažu ništa nije promijenilo. Komšiluk je ostao isti od sedamdesetih godina prošlog vijeka. Pomažu se, ali ne obilaze pretjerano.
“Drugačije je to u urbanim sredinama. Nemamo mi tu naviku da zovemo na kafu pa sutra neki drugi. Svako ima svoje obaveze. Moja mama npr. jest uvijek išla svojoj komšinici i ona njoj. Ta starija generacija se pazila i obilazila ali tada se imalo više vremena za to”, priča Zijad.
Vrijeme prije rata, ne mogu, kažu ni da uporede sa ovim današnjim. Sve se promijenilo, sistem vrijednosti, način života.
“Ne može se to porediti sa sada. Prije rata je bilo normalno društvo, sad je drugačije. Društvo nam je sad septička jama”, vjeruje Zijad.
Uzrok tome je kaže, što je sada sve interes i što su se zaboravile normalne vrijednosti kojih je kažu ranije bilo, ali i činjenica da se mali dio ljudi obogatio na sumnjive načine, a najveći broj ostalih je siromašan.
“Imovina je promjenila vlasnika. Sve je to interes danas. Šta kome kako odgovara. Ja sam prije rata imao Mercedesa… Znam ljude koji nisu tada imali za biciklo a sad imaju pola Banja Luke, a mi nemamo ništa. Eto šta je uzrok. Isto kao i u Sarajevu i svugdje. Uzrok je da bi ‘onaj’ mogao završiti fakultet preko veze za dva mjeseca, a neko studira pet godina i ne može završiti. I to se dešava svakodnevno i mi to gledamo, ali ništa ne poduzimamo i dopuštamo to”, kaže Zijad.
Život ispunjen srećom
Tog dana su poslije prve jutarnje kafe, prije našeg dolaska, pravili igračku za svoju unuku jer joj je rođendan.
“Onda je on pravio neke svoje mašine i ja mu pomagala kad mu je trebalo nešto pridržati i tako. Onda smo ručali i to je to. Tako nam generalno dani prolaze“, govori Olga.
U današnjoj Banjoj Luci, u kojoj je poslije rata potpuno izmjenjena demografska slika, u društvu koje na porodicu kao što je njihova gleda sa predrasudama, Olga i Zijad bez obzira na izazove i prepreke koji im je život donosio svaku borbu prolaze zajedno.
Od pravljenja igračke za unuku, popravljanja auta do velikog zadatka odgajanja kćerki, njihova ljubav, međusobno poštovanje i razumijevanje, na kojem temelje četrdeset godina svoga braka, čine njihov život ispunjenim srećom.
Ova priča je nastala u okviru projekta “Priče o ljubavi” kojeg realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) sa grupom mladih dopisnika Balkan Diskursa. Projekt se realizuje uz finansijsku podršku VII Akademije, BOLD programa Američke Ambasade BiH i razvojnih grantova CPI, sa ciljem dokumentovanja priča o uspješnim romantičnim vezama osoba različite etničke pripadnosti u BiH i razbijanja narativa da su ovakvi odnosi nepostojeći i neodrživi u trenutnom društvenom poretku.