Kako se sve više djece vraća u škole nakon godinu dana virtualnog učenja, oni sa sobom donose lekcije naučene iz godine dana života pod prijetnjom virusa.
Naša djeca su puno naučila tokom pandemije. Mnogi su se približili svojoj braći i sestrama, a drugi su se više borili s njima; voljeli su više vremena provoditi s roditeljima kod kuće i dojadilo im je vode razgovore samo sa svojom porodicom- baš kao i odrasli, piše CNN.
Neki od roditelja imaju rak. Ostali su osobe koje se prvo jave ili žive sa drugim zdravstvenim tegobama. U karanteni se djeca brinu od gubitka roditelja zbog pandemije. Ta su djeca vidjela da li se njihove zajednice maskiraju i prakticiraju socijalno distanciranje i žele li ih te zajednice zaštititi ili ne.
“Kao majka sam iz prve ruke vidjela koliko protekla godina može biti teška za djecu“, kazala je fotografkinja Kate T. Parker za CNN.
“Moja djeca su se borila, učavali i rasli kao i mnogi drugi. Teško je pronaći područje njihova života bez utjecaja ove pandemije. Bilo mi je znatiželjno čuti od njih, njihovim vlastitim riječima, tačno ono što misle o životu tokom karantene.
Zahvaljujući Covid-19, bili smo prisiljeni stvoriti manje, sigurnije svjetove za sebe. Bila sam toliko zahvalna što se ovaj projekt izbacio iz vlastitog balona da bismo sigurno vidjeli kako druge porodice i djeca doživljavaju ovaj virus i posljedice koje slijede promjena života “, rekla je.
Evo šta je nekoliko djece ispričalo Parkeru o svojim životima tokom pandemije.
Kaitlin, 12: “Imam astmu. Pd malena se nosim sa time, pa smo morali biti prilično strogi u karantinu. Ipak nije bilo sve tako loše. Naučila sam kako bordati i kako bolje kuhati. Takođe, jer smo imali potpuno nove rutine, stvorila sam vezu s ljudima koje možda nisam imala prije Covida. Upoznala sam i sprijateljila se s ljudima.
Mnogo sam naučila ove godine. Slijedite svoje snove i učinite to sada. … Ne čekajte, jer nikad ne znate kada nećete imati šanse”.
Abrianna, 13: “Kada je karantena prvi put započela, nisam znala šta da radim sa sobom. Prije sam bila toliko zauzeta trčeći od škole do plesa do kuće. Shvatila sam da mi trebaju hobiji. Počela sam učiti kako se frizirati i izrađivati narukvice, ulažući dodatni posao u svoj ples.
A onda su se dvije sedmice pretvorile u mjesec, a onda smo bili vani za ljeto i sada godinu. Zapravo sam sretna što sam virtualna jer moja mama ima lupus i ne želim ići u školu, a zatim se razboljeti, a onda to prenesete na nju i na sve ostale u kući. Ponekad mi je počelo nedostajati jer mi je ovo zadnja godina prije nego što sam diplomirala (srednju školu) i željela sam je tamo provesti s prijateljima.
Sigurno je virtualno teže, ali samo se fokusiram na svoj posao, jer ako odradim posao, imat ću dobre ocjene, a moji će roditelji biti ponosni. Može biti usamljeno, jer ponekad, budem iskren, ne želim razgovarati s mamom ili ne želim razgovarati s ocem. Ponekad ne želim ni razgovarati sa svojim savjetnikom u školi.
Ove sam godine naučila više o sebi i o tome da ne uzimam stvari zdravo za gotovo – 2020. je bila teška godina, ali prije bih rekala da je to bila godina koja je sve promijenila više nego loša”.