Prije nego se uopšte počne još aktivnije pričati o novom ratu i sukobima želim da napomenem i da istaknem da ja nisam osoba koja će mladost ostaviti na liniji.
Ustvari, ovim putem vas napominjem prije nego se sjetite da zaprijetite oružjem ne daj Bože da mi se neko pojavi na vratima da me regrutuje. Ukoliko budem tu u tom trenutku (čisto sumnjam jer imam ja gdje život da živim punim plućima i u prvim minutama ću krenuti ka granici) to će mu biti posljednja vrata na koja će pokucati.
Kada ovo kažem mislim da govorim u ime većine omladine. Vrijeme je da skupštinske klupe samoprozvane gazije zamijene rovovima, a mi mladi i obrazovani kojima ste uspjeli samo olakšice za stambene kredite da obezbijedite nemamo za šta da se borimo.
Mislim ono, neće se nama fotelja tresti nego vama, mi nemamo šta izgubiti dok vi imate, zato prije nego što zaprijetite oružjem razmislite da ćete većinu linija vi braniti, ili nećete. Pretpostavljam da bi mnogo vas prije nego ja napustili državu, a ja otvoreno kažem da hoću. Moj otac je mladost ostavio u rovu, od države je samo dobio dijabetes, čir na želucu, minimalnu penziju i još uvijek 28 neisplaćenih plata.
Ja sam previše vremena uložio u svoje obrazovanje i naučen iskustvom mojih roditelja i bližnje rodbine (svi su bili na prvim linijama) ne želim da priuštim ovaj život svom djetetu, a koji su zaradili naši branitelji u prošlosti.
Hvala Bogu, sada imamo u skupštinskim klupama i zastupnike koji se znaju služiti čakijama, valjda se snađu i na prvom frontu.
Taman kada pomislim da je prošlo dovoljno godina (skoro 30) od pakla koji su naši živjeli, a u kojem smo mi rođeni i jednako dobro osjetili, pa da prestanemo u svemu da guramo boračku populaciju nego ulažemo u mladost oni zazveckaju oružjem.
Šta treba i moje dijete narednih 30 godina slušati kako su “neki borci (neki nisu vidjeli ni rata) dobili nešto”. Kako su “udovice šehida (muž poginuo ’92. u maju, u julu iste godine počela živjeti s frajerom koji nije vidio linije)” dobile stan dok mi omladina olakšice za kredite dobijamo. Sada će se još neko naći i reći “priča protiv naših udovica”, ne daj Bože, pričam o realnim stvarima, po 20 godina žive s drugim čovjekom i svi to znaju (barem jednu imate u komšiluku sigurno) i još zadržale sve pogodnosti na račun muža koji je postao šehid! Ne udaju se jer mogu sve to izgubiti, već žive u vanbračnoj zajednici!
Gdje je u tim stanovima moj otac kojeg prvi put kada sam vidio rekao “došao čiko”. Jarane, četiri godine ga nismo vidjeli, bio na prvoj liniji, to moje dijete neće dočekati odgovorno tvrdim!
Pa dosta vas je. Samo molim vas najavite pošto imam rezervisanu kartu za drugu zemlju da je čekiram da ne propadne. Idem ja svom djetetu pružiti dom koji je dostojanstven čovjeka a ne da ga hranim lanč paketima i humanitarnom pomoći iz dana u dan.
Volim ovu državu, ni u jednom momentu nisam rekao da nije vrijedna da se brani, ali poučen prošlošću šta su naši branitelji dobili ne mogu da povjerujem niti u zlatne kašike, niti u srebrne tanjire, niti u normalan život koji nesposobna vlast može da nam pruži a priča o sukobima. Isti oni koji ih u prošlosti nisu vidjeti, pa nisu imali ni roditelje koji jesu.
Ja ću vjerovatno nastaviti i dalje da se obrazujem negdje vani, pa ko zna možda vam sirotinjo budem ministar ili premijer jednog dana kada na sto bacim diplomu trećerazrednog “komjuniti koledža”.