Nije mi više važno koji je broj trolejbuske linije jer mi do Grbavice odgovara svaka, svaki igra svaki dobija.
Kako su predvečerja sve hladnija šetnje mi ne budu ugodne pa se pridružim ostalim putnicima na stanici.
Svi smo tu, bez maski. Zapravo s maskama al` na drugim dijelovima tijela, ispod brade, na laktu, umjesto narukvice na zglobu ruke ili kao moja u nekom od džepova.
Tu su naravno i ovi drugi koji nikako nemaju maske ali se čovjek ponada da će je staviti.
Ta nada brzo je umrla kad smo počeli ulaziti u trolejbus još uvijek ne savladavši pravila ponašanja o ulazu i izlazu. Očekivao sam manju gužvu i redovniji prevoz.
Sve me podsjeća na 2019. godinu, godinu prije Covida. Ništa se apsolutno nije promijenilo. Jedni do drugih stojimo skoro obješeni za vrat, sjedimo na mjestima koja su označena crvenim X. Gledam s maskom na osobe bez maski i kao da čekamo ko će prvi progovoriti, iznijeti mišljenja i poentirati sa onom: “Eto! Nek si ti pametan“.
Dugo traje to posmatranje, nešto se mora dogoditi, pomislih, a napetost rade sve većom gužvom na cesti.
Ispred mene je stajao stariji čovjek sa štapom u desnoj ruci, a kesom u lijevoj. Osvrtao sam se oko ose tražeći mjesto za njega da sjedne, a i da upratim da li će iko išta. U tom momentu začuo se iza ženski glas koji mu se obraćao s ispruženom rukom ka starcu želeći ga dodirnuti:
– “Dođite. Sjedite.“
– “Neka, sad ću ja izaći. Samo vi.“
– “Ma dođite sjedite. Evo, ima mjesta.“
– “Ne treba, hvala“, rekao je starac.
Baš ništa se nije promijenilo ali lijepo od nje. Nastavila je stajati zureći u mobitel. Možda neko sjedne.
Dok putovanje traje misli me opsjedaju i shvatam da bih prije stigao pješke. Jedva čekam izaći. Bacio sam zadnji pogled na sjedište. Niko nije sjeo, a starac još nije izašao. Dugo mu to sad ću ja…
A ostali? Nosite fu***ng maske!