Sarajevske zemherije su bile toliko hladne da je o njima pisao i Mula Mustafa Bašeskija.
U njegovom zapisu od 1789. godine, kaže kako su žestoke zime bile normalna pojava u Sarajevu, ali te zime je toliko hladno bilo da su svi vodovodi zaledili, pa čak i neki potoci i dijelovi Miljacke.
Stare Sarajlije su se protiv zime borile na razne načine.
Pravile su se turšije, sušilo meso, pravili pekmezi, kiselio kupus… Sakupljalo bi se ljekovito bilje po obroncima okolnih planina, sušilo se i imalo bi se za čaja tokom najhladnijih dana.
Nekad padnu veliki snijegovi. Nekad prođe zima i bez njih. Ali miris anduza je nešto što je u nosnicama bilo neprolazno sve do proljeća.
Ljeti bi se anduzom tjerali komarci, a u vrijeme gripa, korijen anduza bi se stavio na ćošak peći i kadio kuću po vazdan.
U našem narodu se korijen anduza koristio i za liječenje akutnog i hroničnog bronhitisa, astme, kašlja, upale pluća, pa čak i tuberkuloze.
Zima je krojila i našu tradicionalnu nošnju. Birali su se materijali koji mogu brzo ugrijati tijelo, poput vune.
Muškarci su nosili i duge pojaseve koji bi im štitili bubrege i leđa, duge gaće su bile obavezne, a počesto se na padinskim, hladnijim dijelovima mogao naći i vuneni nakurnjak kao dio standardne zimske nošnje.
Tmurni i sivi dani su pred nama. Potrebno je da nas razum i mudrost ugriju, jer ova zima može biti hladnija i od one Bašeskijine sa početka priče.
Ko ne izvuče pouku na vrijeme, kasno će biti na proljeće. A teško onome ko iz sarajevske zemherije preseli u džehenemsku zemheriju.