Nekada smo toliko zauzeti svojim životima, realnim stvarima, realnim brigama, da u vrijeme koje je rezervisano samo za nas ne primijetimo sitnice koje nas okružuju.
Tako je jedan prizor promijenio moj cijeli dan, svako radno iskustvo koje sam danas imala, ali iskreno ne znam kako da se osjećam.
Nisam bila sigurna da li da imam osmijeh na licu zbog djece koja su sretna jer uživaju u crtiću, ili da budem tužna jer su to djeca romske populacije koja to čine na ulicama.
Naime, troje njih, svi mlađi od deset godina stoje ispred Beko radnje i gledaju u reklamni TV u izlogu koji prikazuje crtani film.
Onako u nekim tankim jaknicama i vjerovatno preumorno od posla koji su taj dan morali da rade. A nemaju izbora… Vjerovatno bi sada mnogo voljeli da su u svojoj toploj sobi i gledaju crtani iz kreveta dok jedu neku grickalicu, ali je još vjerovatnije da su to pusti snovi, jer će biti pravo kasno kada će doći kući i vrlo vjerovatno ne smiju birati šta oni žele da gledaju.
Uostalom, mnogo puta sam se pitala, zašto ta djeca obično radije biraju da dane provode vani nego kući. Ko to još radije bira?! Vrlo moguće je da njima u njihovom domu situacija baš i nije prijatna.
U tom trenutku mogla sam samo da ih fotografišem mobitelom, pa je fotografija zbog zumiranja i mraka poprilično mutna, te da ih ne uznemiravam. A ovo svoje, imam puno pravo (ko mi može reći drugačije) umjetničko djelo podijelim s vama kako bi vas navelo na razmišljanje kao i mene.
Razmišljala sam kako da pomognem, šta mogu da uradim i koliko god sam više razmišljala sve sam manje znala kako da pomognem. Svaki vid pomoći bi bio suvišan i samo produbljivao situaciju, jer prosjačenje je razvijen biznis, a novce nikada ne vide ta djeca koja novac donose. Vjerovatno bi im se i povećao “target” za naredne dane.
Moja odluka je bila da i ne pokušam da pomognem jer bih samo mogla da odmognem, te da ih samo pustim u njihovih nekoliko minuta mira.
Zašto ovo pišem?
Roditelji, koliko god ih voljeli, a volimo ih svi, koliko mogu da nam urede život mogu i da ga unište.
Nisu svi roditelji razmišljali na način kako da njihovoj djeci bude najbolje sutra u životu. Nisu svi roditelji ulagali u obrazovanje i znanje djeci, nisu svi niti vidjeli svrhu toga. Zadovoljili bi se da im djeca rade neke posliće za minimalac jer i to su primanja. Bitnije je raditi od 19. godine nego od 25. godine.
Neki su roditelji upravo tako razmišljali, kako da što prije dođu do još jednih prihoda, a ne dugoročno šta će bolje biti za djecu.
A djeca su nekako “copy/ paste” roditelja, pa u ostatku života postoji velika vjerovatnoća da će se isto ponašati.
Bitno je napomenuti ponašaju se sve romske porodice isto, jer nisu svi prosjaci i ne tjeraju svi djecu na prosjačenje.
Onako kako si rođen, tako ćeš i živjeti.
Uostalom, možeš li ti čitaoče reći da ti da nisi rođen kao musliman/ katolik/ pravoslavac/ šta god, da bi bio upravo musliman/ katolik/ pravoslavac/ šta god. Ne bi, bio bi čovjek koji ne bi gledao na još jednu podjelu.
I zato, prije nego osudiš naredni put ovu djecu ili okreneš glavu od njih kao da ne postoje sjeti se da nisu ona birala ovaj put!