Sela oko Bosanskog Grahova puna su starih neženja, ali Borislav – Boro Galić (61) nije jedan od njih, piše Srpskainfo.
U mladosti je, priznaje, bio lola, nije mu ženidba padala ni na kraj pameti, ali kad je prevalio pedesetu odlučio je da okrene list.
I dao se u potragu za Crnogorkom Saškom, svojom ljubavi iz mladosti.
Desila se priča sa hepiendom, kao iz zaboravljenih starih romana.
Boru mučila samoća
“Nije da svih ovih godina nisam mislio na Sašku, ona je, ako ćemo pravo, ljubav mog života. Ali, kad sam bio mlad, nisam bio svjestan šta žena može značiti u životu muškarca“, priča Boro.
Do pameti je došao tek kad je preko glave preturio rat, ranjavanje, izbjeglištvo i turobni povratnički život u opustjelom selu.
“Vratio sam se, među prvima, prije 20 godina. Prvo sam boravio u razrušenom Grahovu, dok u mom selu Maleševci nije obnovljena elektro-mreža i stvoreni kakvi-takvi uslovi za život“, priča Boro.
U selu je zatekao srušenu kuću i devastirano porodično imanje, kao i rijetke komšije i rođake, mahom starije ljude, koji žive sami, prenosi Avaz.
Nema u Maleševcima nijedne mlade porodice, nijednog djeteta.
Više od borbe za goli život Boru je mučila samoća. I saznanje da će mu, kako dani i godine prolaze, biti sve teže.
“Prije deset godina sam prelomio i pozvao hotel u Herceg Novom, gdje smo u mladosti Saška i ja radili i gdje smo se upoznali 1985. godine. Našao sam našeg starog šefa i klupko je počelo da se odmotava“, priča Boro.
Baka sa 21 unučetom
Ispostavilo se da je Saška odavno promijenila prezime, da je udovica i da ima odraslu djecu i 21 unuče.
Nije slutilo na dobro, jer odmah su se pojavili komentari tipa “ne priliči baki koja ima toliko potomstvo da se ponaša kao šiparica“.
Ali, Saška Bulatović (56) je čvrsto odlučila da kaže “ne“ tradicionalnim stegama i da pruži još jednu šansu staroj ljubavi.
Napustila je rodnu Crnu Goru i došla u BiH, da u malom i skoro pustom povratničkom selu muze krave i pravi sir i kamjak, i da sa svojim Borom kući kuću ispočetka. Kao da su tek zakoračili u tridesete.
“Nisam ja ovdje prvi put vidjela selo i krave; porijeklom sam iz okoline Berana, iz stočarskog kraja“, kaže Saška.
Bila je mlada djevojka, nije ni dvadesetu napunila, kad se “spustila“ na more, da radeći u hotelskoj kuhinji zaradi koji dinar.
I tu je 1985. mlada kuvarska pomoćnica Saška upoznala stasitog, tek nešto malo starijeg, konobara Boru.
Dogodila se ljubav, ona nevina, mladalačka. A onda ih je život odveo na različite strane.
“Boro se vratio u Bosnu, a ja sam se uskoro udala i već naredne godine rodila prvo dijete, a potom još četvoro. Došli su i unučići, a moj suprug je, nažalost, umro“, priča Saška.
