Dino Hubanić bio je najteži pacijent COVID odjela Opće bolnice “Prim.dr. Abdulah Nakaš” u Sarajevu.
Tamo je proveo 90 dana između života i smrti. Uz njega je sve vrijeme bila supruga Tatjana Kos, koja je danas ljekarima i kompletnom osoblju neizmjerno zahvalna što je Dino ipak došao kući.
U “Danu uživo” podijelili su svoju priču i borbu.
Dino je za N1 kazao da je nemoguća misija u nekoliko minuta pojasniti šta znači pobijediti smrt.
“A ako se još trebate zahvaliti ljudima koji su vam pomogli da ostanete u životu, onda je to izuzetno teško. Reći samo ‘hvala’ je banalno i uvredljivo za te ljude koji su svoju životnu priču i misiju posvetili onima poput mene, koji su se borili da ostanu među živima”, rekao je Dino.
Dino je 90 dana bio najteži pacijent u intenzivnoj njezi na COVID odjelu Opće bolnice u Sarajevu.
“Ostao sam živ zahvaljujući znanju, želji, ali prije svega ljudskosti ljudi koji tamo rade. Danas vam se obraćam sa jednim životnim iskustvom koje je za mene jako bitno jer sam spoznao da postoje nevjerovatni ljudi kao što je Ismet Gavrankapetanović koji nije samo večliki stručnjak nego još veći čovjek.
Svojim trudom, znanjem, empatijom prema svima, a pogotovo prema nama pacijentima. On je na tom odjelu stvorio jedan ambijent u kojem je vladao red, sigurnost i u kojem prije svega vlada ljubav.
Kada su me svi otpisali on je došao i rekao mi ‘momčino, glava gore, izvući ću ja tebe, samo nam je ljubav potrebna’. Gledao sam u njega, nisam vjerovao šta mi čovjek govori. Mi smo uspjeli, on je uspio, oni su uspjeli i neka im Bog podari sve najbolje”, naglasio je Dino.
Tatjana Kos, Dinina supruga, kazala je da su ti dani koliko je on proveo u bolnici, bili najteži u njihovom životu te da se nada da se nikada neće ponoviti ništa slično.
“Jer on nije 90 dana bio pacijent koji je imao boljitak, već je bio pacijent koji nije imao šanse za preživjeti ni jedan posto. Sve vrijeme je bio na ivici najgoreg i svakodnevno su se radile pretrage i nisam čekala da mi kažu koliko je bolje već sam samo očekivala da mi kažu da li je malo ili puno lošije.
Jedini moj strah kada se sve ovo krenulo dešavati početkom septembra jeste što sam ja u Sarajevu, a ne Beogradu gdje imam nekog svog. Inače sam rođena Beograđanka, a u Sarajevu živim oko četiri godine i nije mi se zaista bilo teško navići.
Vi ste jedna divna sredina i topao grad. Mene je ljubav dovela u Sarajevo i mislim da mi je to najbolja životna odluka. A to što bi mi bilo lakše da sam u tom periodu kada je Dino bio loše bila u Beogradu jeste zato što se osjećate sigurnije kada imate nekog.
Moja mama je bila bivša doktorica i imate nekoga koga možete pozvati u 3:00 sata ujutro za nešto i onda odjedanput kako se sve dešavalo, dolazimo u bolnicu i vrlo brzo sam shvatila da tu imamo sve.
Jedna apsolutna empatija i razumijevanje i svima je bilo dozvoljeno da posjete pacijente. Ja uopće nemam namjeru da bilo koga razuvjeravam da li imam politički motiv ili nemam, ja sam ovdje kao čovjek i svjedok velike borbe ljudi koji imaju minorne plate, koji rade po 24 sata, a opet se daju maksimalno”, pojasnila je Tatjana.
Iako je nada držala sve vrijeme, Tatjana priznaje da se ipak svake sekunde plašila da njen Dino neće doći kući.
“Ali nikada tu rečenicu nisam izgovorila naglas. Ona je negdje postojala i to uvijek negdje lebdi. Međutim, nešto se onda čudno dogodi u tim hodnicima i nekako naviknete živjeti sa svim tim. I pošto je tu nažalost, malo toga lijepog za vidjeti, onda pokušavate da u jednom bistrom pogledu, samo dvije spojene riječi prepoznate i vidite neki boljitak”, poručila je Tatjana.
Tatjana se oglasila i na društvenim mrežama
Tatjana Kos je prije dva dana objavila na društvenim mrežama svoju emotivnu ispovijest i priču o suprugovoj borbi za život na Covid odjeljenju u Općoj bolnici “Prim. dr. Abdulah Nakaš”.
Kako je tada napisala, ona je željela ispričati ovu priču u trenucima kada se Općoj bolnici dešava velika nepravda.
Podsjetimo, Vlada FBiH je nedavno usvojila Prijedlog zakona o finansijskoj konsolidaciji i restrukturiranju javnih zdravstvenih ustanova u FBiH koji je već upućen u parlamentarnu i to hitnu proceduru, pri tome ignorirajući Opću bolnicu “Prim. Dr. Abdulah Nakaš” iz Sarajeva, koja neće dobiti nijednu konvertibilnu marku.
Tatjana za početak podsjeća da se njen suprug tri mjesca liječio na ovom odjelu. U najtežim životnim trenucima, njoj je bilo dozvoljeno da bude s njim.
Smrt iznad glava
“Psi laju vjetar nosi… Kaže narodna, ali zaboli kada čuješ laž, klevetu, nepravdu od tog istog naroda. Svi koji me poznaju upoznati su sa mojom apolitičnošću, ali i genetskim kodom da sam uvijek kontra, uvijek protiv, nikad dio mase.
Tako je i ove moje četiri godine koliko živim u Sarajevu. Mogla bih nadugo i naširoko o svim ljepotama i ljubavi koja me je ovdje i dovela, ali ovo je priča o jednoj bolnici – Općoj bolnici ‘Prim. dr. Abdulah Nakaš’ i veličini ispred koje treba ustati profesoru doktoru Ismetu Gavrankapetanoviću, ljekarima mojim zvijezdama dr. Tijana Muhić-Skalonja, dr. Aida Mujaković, dr. Oglečevac, dr. Vesna, dr. Matković, dr. Zametica, dr. Aganović o sestrama i tehničarima sa kojima sam dijelila 24 sata tih 90 dana…
Glavnoj sestri Amiri, Arminu, Ameru, Almi, Esku, Adelini, Amaru, Lejli, Aidi, Edini, Ilahani, Mirhi, Gagiću, Čampari, Jasminu, Mirzi Panjeti…. kao i našem Anelu Šljivi jer su bili i postali dio naših života. Sigurno sam nenamjerno nekog izostavila u ovim redovima, ali iz srca nikoga.
Čujem da je ova bolnica višak. Šta sa Covid odeljenjem kada je bogu hvala pandemiji kraj“, upitala je na početku svog emotivnog izlaganja Kos.
Ona je podijelila priču o životnoj borbi supruga koji je 90 dana bio jedan od najtežih pacijenata bolnice.
On je 90 dana proveo na intenzivnoj njezi, a do posljednjeg trenutka uvijek je nad njim kao utvara lebdio najgori mogući ishod – smrt.
“Pobijedili smo je! Zato ovo i pišem! Želim da svi znaju da su čuda moguća! Da se nekada i najstrožije pravilo može prekršiti! Upravo to je i uradio profesor Gavrankapetanović kada mi je dozvolio da 24 sata budem u bolnici i zajedno sa osobljem brinem oko supruga.
Osjetio je i dozvolio van svih pravila, van svake logike jer ima srce i život svakog pacijenta mu je svetinja. Vidio je da mogu pomoći i dozvolio mi je to. Hvala mu što je vjerovao i kada niko nije. Covid je bolest straha, panike, borbe za svaki udah.
To je profesor znao i kao ortoped više je naučio od tom zlu nego mnogi pulmolozi. Razumio je strah i zato su svakodnevno na bočnim vratima odjeljenja stajali ljudi čekajući da ih osoblje obuče i uvede da možda posljednji put vide svoje“, istakla je Kos.
Kako je navela, svaki pacijent je priča za sebe.
“Svi smo dijelili jedan prostor i skupa plakali, ali i smijali. Čudno je i neobjašnjivo kako ti taj svijet skafandera, bolesti, smrti, beskrajno dugih noći, neizvjesnih jutara odjednom postane svakodnevnica. Jednoga dana došla nam je Melisa, porodilja u jako teškom stanju sa tek rođenom bebom koju nije ni vidjela.
Svi su bdili nad njom. Danas je to sretna majka koja uživa sa svojim Azurom. Sa suzama smo kući ispratili i dječaka sa Daunovim sindromom čija sestra je također dobila dozvolu da bude pored njega, vratila nam se trudnica iz Zagreba.
Mnogi su otišli kućama sretni i izliječeni. Neki nažalost nisu… Ovo je priča i o Mirjani, borcu i ženi sa kojom sam se smijjala do posljednjeg trenutka i mnogima kojih nažalost više nema“, istakla je Kos.
Samo ljubav
Zbog svega, kako je navela, i priča ovu priču – priču o čudu zvanom život, priču o bolnici koja im je tri mjeseca bila kuća.
“Doživotno smo zahvalni profesoru Gavrankapetanoviću i njegovom timu jer prvog dana kada je ušao u našu sobu rekao je samo nam je ljubav potrebna. Gledala sam ga čudno, ali kako su dani prolazili sve sam više u to vjerovala.
Sa ograničenim sredstvima za rad, sa više onoga što nema nego ima, ali srcem većim od svega svi ti ljudi koji su obavljali svoj posao učinili su da se naša priča završi sretno. Niko van bolnice ne zna koliko su duge bolničke noći.
Hiljadu sati dok ne svane. Dodir ruke i pogled. Rečenica ‘sve će biti ok’ te vodi i tjera na borbu. Svjedok sam nadljudske požrtvovanosti za svaki život bez obzira na godine, porijeklo, položaj. Na tom odjeljenju svi su samo pacijenti koji se bore za život, za svaki udah“, istakla je Kos.
Zahvalila se svim uposlenicima koji su im pomogli u najtežim trenucima.
“Znam da je danas sve bitnije od ljudske empatije i osjećaja, da je novac taj koji nas dijeli, svađa ali isto tako život se ne može kupiti! Hvala ti profesore Gavrankapetanoviću što si vjerovao u nas, što si mi dozvolio da budem tu, hvala ti što si i pored svega uvijek bio dostupan, hvala ti na divnom timu koji ti vjeruje, hvala ti na svemu što ću pamtiti dok živim!
Hvala Covid odjeljenju na kojem je sada samo jedan pacijent i to u našoj sobi br. 29!
I za kraj voljela bih da ova priča podstanke i druge da napišu svoja iskustva i da skupa pomognemo da ova bolnica živi jer ona je jedinstveni primjer da postoje bijeli mantili koje ne nose doktori već ljudi velikog srca“, navela je Kos.