I ove godine, kao i svih prethodnih, susjedna Hrvatska tražit će veliki broj naših sezonskih radnika.
Ipak, ne slažu se svi s tom praksom, već i tamošnji poslodavci bi radije da se dugoročno riješi taj problem.
“Svake godine ponavlja se ista priča, uvijek se traži više od 30.000 sezonskih radnika, a taj se problem ne može riješiti u jednoj sezoni.
Smatram da se na svim razinama vlasti moramo angažirati kako bismo iznašli najbolje rješenje. Nije poenta samo naći radnika, već i kvalitetnog te odgovarajuće plaćenog“, rekao je za dalmatinski portal Joško Stella, direktor Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije.
No, osim u ovoj županiji potraga za sezoncima vlada i u ostalim dijelovima Hrvatske, piše Vecernji.ba.
Naime, portal Mojposao je samo u prvom tromjesečju objavio više od 24.000 oglasa za posao, što je rast od čak 33 posto u odnosu na isti period prošle godine.
U odnosu na pretpandemijsku godinu i prema potražnji za radnicima rekordne 2019. godine, ove godine objavljeno je 11 posto više oglasa.
U odnosu na prošlu godinu, najveći rast potražnje za radnom snagom zabilježen je u sektorima: ljudskih resursa, gdje je objavljeno čak 137 posto više oglasa za posao nego u istom periodu prošle godine, zatim turizma i ugostiteljstva (+135 posto) te skladištenja i logistike (+112 posto).
Podsjetimo, lani je djelomični lockdown trajao negdje do marta i tvrtke koje zapošljavaju sezonske radnike jako su kasnile s pronalaskom i zapošljavanjem radnika za turističku sezonu.
Konobari su i dalje najtraženiji radnici u Hrvatskoj. Na drugom mjestu su trgovci (prodavači), iza kojih slijede kuhari, skladištari, vozači te programeri.
Uz konobare i kuhare, ususret turističkoj sezoni sve traženiji su majstori na roštilju, vozači, recepcioneri, fitnes treneri, sobarice i čistačice.
Za čišćenje apartmana, primjerice, u Omišu nudi se smještaj, hrana i mjesečna plaća od 1.860 KM, u Rovinju oko 1.600 KM. Čistačice su plaćene 10 – 15 KM po satu za prekovremeni rad.
Kako je na otocima veći deficit radne snage, veća je potraga za radnicima, a satnica iznosi oko 25 KM.
Kako je prikazano u oglasima, konobar u Dugom Selu moći će zaraditi 2.140 KM, sobarica u Sutivanu do 2.080 KM plus smještaj i dva topla obroka, dok čistačica u Selcu mjesečno može zaraditi oko 1.680 KM, a može računati na jedan slobodan dan i plaćen prijevoz, dok poslodavac ističe da postoji mogućnost ustupanja službenog vozila ako ga zaposlenik nema, piše Oslobođenje.
Sezonski radnici iz BiH koji se bave nekim od navedenih zanimanja po “dobru zaradu” će, kao i ranije, odlaziti u susjednu državu.
“U Dubrovniku na sezoni sam imao dva obroka i smještaj. Plaća je bila oko 6.500 kuna, imao sam dosta i napojnica, tako da nije bilo potrebe za ‘diranjem’ plaće.
Novac koji sam zaradio tih nekoliko mjeseci bio mi je dovoljan za cijelu godinu. S tim da, priznajem, nisam skromno živio. Bilo je tu i putovanja“, objašnjava sezonac Dario koji i ove godine početkom maja odlazi u Dubrovnik.
Iako trenutačno nema procjena koliko će radnika iz BiH otići na sezonski rad u Hrvatsku, vjeruje se kako će to biti na razini 2019. godine.
Očaj za male bh. gradove
S druge strane, Bosna i Hercegovina se također suočava s manjkom radne snage. Samo je bitna razlika što u BiH mladi ljudi ne žele da rade za “džaba”, te radije pristaju na bolje prilike u drugim država.
Taj manjak Hrvatska rješava uvozom radne snage, ali na štetu Bosne i Hercegovine.
Najviše trpe gradovi na granici, a najteže je u najjužnijem bh. gradu – Trebinju gdje bi, prema pretpostavkama, čak 1.800 stanovnika od ukupno 30.000, trebalo da ode na privremeni rad u Dubrovnik.
S problemom odliva radne snage suočavaju se svi ugostitelji u Trebinju, ali rijetki žele pričati o tome. Neki ipak pristaju govoriti o problemima koje imaju.
Jedna od njih je Dragana Tepavčević, direktorica Hotela “Central Park” koja u razgovoru za BUKU kaže da taj problem u Trebinju imaju svi.
“Radnici, što je sasvim razumljivo, sebi traže bolje uslove koje mi jednostavno ne možemo da im pružimo ovdje. Cijene koje mi gostima naplaćujemo su i do 10 puta niže nego u Dubrovniku, to znate.
Kod nas je kafa 1,5 KM, a dole je 8 KM. Tako idu i ostale cijene i usluge. I ne samo cijene i usluge već je i količina isporučenih usluga i roba neuporedivo veća. Ako mi prodamo 100 kafa, oni prodaju 1.000. To je tako, ne možemo s tim da se borimo”, kaže Tepavčević.
Problem s odlaskom radnika su trenutno riješili, ali u budućnosti bi to mogao da bude izazov.
Nedavno su ih napustila tri stalno uposlena radnika, od ukupno 20, ali su uspjeli pronaći zamjenu.
No, s dolaskom sezone trebaće im do pet sezonskih radnika za koje ne zna hoće li ih uspjeti pronaći.
“Otišlo nam je troje od 20 radnika. Uspjeli smo ubaciti neke ljude koji ne žele da rade u Dubrovniku. Čest razlog bude, kod ljudi koji ne žele da idu u Dubrovnik, taj što ne žele da se njihovim doprinosima plaća hrvatska vojska i policija”, objašnjava sagovornica Buke.
Da li će odlazaka biti još, ne zna, ali zna za slučajeve gdje su njene kolege ostajali bez cijelog tima.
“Pojednim lokalima je odlazila čitava postava”, primjećuje Tepavčević.
Jedan od razloga zbog kojih radnici iz ovog hotela rjeđe odlaze nego iz ostalih su dobri uslovi, osmočasovno radno vrijeme, što u ugostiteljstvu i nije slučaj, te dva slobodna dana u toku sedmice.
No, ukoliko se radnici vode finansijskim uslovima tu, objašnjava sagovornica, ne mogu biti konkurentni sa Dubrovnikom.
“Naši uslovi su dobri. Problem su finansijski uslovi, mi ne možemo da isplaćujemo dvije i po hiljade, tri hiljade maraka recepcionerima. Ne možemo ni ovako da funkcionišemo, visoke su dadžbine.
Država prvo sebe namiri. Mi radili, ne radili, opštini plaćamo sve svoje mjesečne troškove. Vi kad imate ženu u marketu koja ima 800, 900 KM, ako dobije u Dubrovniku 2.000KM, logično ona će da ide. Novac je ono za šta ljudi rade”, kaže Tepavčević.
Problemi s radnicima u objektu koji vodi su primjetni, ali za sada nisu nerješivi.
Nadolazeća sezona iziskuje potrebu za novim radnicima, ali sagovornica je, uz sve probleme, optimistična.
“Ne možete dati sobarici 2.000 KM, mi naplaćujemo sobu 100 KM, a u Dubrovniku nije ispod 400 eura”, govori Tepavčević.
U maju će znati da li je na tržištu ostalo radne snage, a u šali kaže, da će možda mobilnost radne snage iz Trebinja u Dubrovnik, značiti i da će u Trebinje dolaziti radnici iz Bileće i Gacka.
Možda ta šala bude i realnost.
Trebinje će napustiti 1.800 radnika
Vladimir Blagojević, portparol Privredne komore Republike Srpske za BUKU kaže kako nema grane privrede kojoj u ovom trenutku nedostaje adekvatna radna snaga.
Ipak, najugroženiji je sektor turizma i ugostiteljstva.
“Imamo značajan broj privrednih društava koji već sad imaju problem jer ih je napustio veliki broj radnika jer je počeo sezonski rad u Hrvatskoj i drugim zemljama u regionu”, kaže Blagojević.
Prema podacima kojima raspolaže prošle godine je 700 radnika iz Trebinja radilo u Dubrovniku.
“Negdje se procjenjuje da će 1.800 radnika iz Trebinja otići dominantno u Hrvatsku, u Dubrovnik i okolicu. Što definitivno u ozbiljnije probleme dovodi sva preduzeća koja se bave ovim sektorom jer i nama slijedi sezona i dolazak velikog broja gostiju”, upozorava Blagojević.
Sve će to dovesti i do smanjenja kvalitete usluge, ali ovaj problem pokušaće rješiti organizovanjem sajma zapošljavanja.
“Koji Privredna komora Republike Srpske zajedno sa Ministarstvom trgovine i turzima, Zavodom za zapošljavanje Republike Srpske, Udruženjem HoReCa i uz podršku USAID-a organizuje 21. aprila u Banjaluci. Planiramo takve sajmove i u drugim gradovima a sve sa ciljem rješavanja ovog gorućeg problema – nedostatak radnika u turizmu”, kaže Blagojević.
Izazovi sa kojima se suočavaju privrednici kada je u pitanju radna snaga veći su nego ikada.
“Ovo će biti vjerovatno najizazovnija godina kada je u pitanju odlazak naših radnika na sezonski rad”, zaključuje Blagojević.