Navršeno je 30 godina od početka opsade Sarajeva, najduže opsade glavnog grada u historiji.
Brojni naši sugrađani sjetili su se detalja i događaja koje su preživljavali tih paklenih godina i ispričali su ih za projekat “Mjeseci opsade” u produkciji BIRN BiH.
Posebno su bolne ispovijesti roditelja koji su izgubili djecu, ili su im djeca teško ranjena prilikom agresorskog djelovanja snajperskom vatrom.
Gađao je u glavu, spasilo je što se sagela
Anisa Pita se igrala na Širokači sa drugaricom kada je ranjena snajperskim metkom sa Špicaste stijene.
Njeni roditelji svjedočili su u nekoliko predmeta u Haškom tribunalu.
“Kada su one dotrčale, ona hoće gore u svoju sobu da se igra, imala je igračke u podrumu, ja joj kažem ‘idite u podrum’.
Ona nije htjela, u međuvremenu ta mala Elmica, ona je bila starija od nje dvije godine, ona je skinula svoje papučice i brzo ‘uletila’, jer smo bili u strahu, samo brzo, brzo.
Ja sam joj rekla da odšnjira tene, da ne ide obuvena. Ona se sjetila i sagela da odšnjira te tene i samo što se sagela, nešto je puklo, to je bilo pola metra od mene. Na samom ulazu do praga.
I ona kada je pala ja nisam znala gdje je nju to pogodilo. Ja sam se malo pogubilo, ‘odsjekle’ su mi se noge i počela sam da vrištim.
Odmah se skupio narod i ja sam nju samo dotakla po glavi i vidim da nije u glavu, nema krvi na rukama, ali ne znam gdje je drugo pogodio.
Pucao je u glavu, a kako se ona u momentu sagela za tene tako je on pogodio u debelo meso“, ispričala je njena majka Fatim Pita.
Anisa je preživjela veliku traumu, operisana je bez anestezije i napustila je voljeni grad.
Snimci Nermina Divovića obišli su svijet
Nešto stariji Nermin Divović nije. On je ubijen istim metkom kojim je ranjena njegova majka Dženana Sokolović.
“Osamnaestog novembra 1994. godine prvo je primirje bilo. Ja sam bila kod svekrve s djecom i krenula sam kući na Bistrik.
Došla sam do muzeja ondje (Zemaljski muzej op. a.) i odjednom se zapucalo. Mala je pretrčala ulicu, a mali je mene držao za jaknu i nije išao od mene.
Ja nisam osjetila ni da sam ranjena, niti išta, samo sam vidjela da mi je dijete palo kraj mene.
U tom su dotrčali oni ‘unproforci’ (UNPROFOR op. a.) što su ondje bili i samo me preveli iza kamena, ima ondje onaj jedan kamen i stavili mi nešto i dođe hitna i samo mene pokupiše jer sam ja iskrvarila dosta.
Mali je ostao iza mene da leži, a curicu su isto u hitnu stavili i sa mnom u bolnicu gore odveli“, prisjetila se njegova majka Dženana Sokolović.
Dženana je nekoliko dana kasnije saznala da Nermin nije preživio. Snimak njegovog ubistva obišao je cijeli svijet.
Ulica u kojoj je smrtno stradao u Haškim presudama nazvana je “Aleja snajpera”.
“Prolazim ja tuda često, odem na spomen- ploču, proučim, stanem malo kraj ploče. Više puta ja odem s ovim najmlađim sinom.
Vrate se sve slike od prvog do zadnjeg dana, ali šta ću tišti u sebi i šutim, pij tablete i smiri se.
Ja sam ovom malom dala ime Nermin, po njemu, nosi njegovo ime. Gdje god idem, ako hoću na groblje ja po dva apaurina popijem, ako hoću dole na spomen- ploču isto tako.
Ja ne znam, osjećaj taj, od noge do glave mi ‘struja prođe’. Ja drhtim kada dođem na spomen- ploču jer znam šta sam izgubila“, drhti dok se prisjeća Sokolović.
Vjetar puhnuo i pomjerio deku, to je snajperist iskoristio da nanišani Adija
U presudama je navedeno da su snajperska gnijezda bila na brdima okolo Sarajeva, Špicastoj stijeni, na Trebeviću i na drugim mjestima, poput Škole za slijepe u Nedžarićima odakle je ubijen Adnan Kasapović.
“Moj sin se zvao Adnan Kasapović, a Adi su ga svi zvali. On je imao 15 godina u aprilu, a u oktobru je poginuo 1993. godine, snajperom je ubijen na Vojničkom polju.
Tada je imao dole prijatelje, išao je dole u školu, nedjelja je bila i on je dole otišao da se nađe s prijateljima.
Bio je jedan prolaz tu, zaklonjen dekom, međutim taj dan je puhao vjetar. On je stajao na ćošku, vjetar je pomjerio deku i snajperista sa Doma slijepih je tada iskoristio to i nanišanio ga.
Nije ga ranio nego ga je pravo u srce pogodio, tako da je bio na mjestu mrtav.
Ja sam ostala u kući sama, nije prošlo možda sat vremena, dolazi policajac na vrata i mene obavještava da je Adi ubijen.
Imam smrtovnicu Adijevu i potpis doktora Kravića koji ga je pregledao i konstatovao smrt i mom djeveru bivšem je rekao da je snajperista pravo u srce pogodio, da nije imao šanse da preživi. I rekao je da je najvjerovatnije bio neki profesionalac“, ispričala je njegova majka Hidajeta Memišević Kasapović.
Snajperska vatra otvarana je na mjesta gdje su se ljudi obično okupljali, kao što su punktovi na kojima je dijeljena hrana, mjesta gdje se uzimala voda, parkovi, groblja i bolnice.
Majka preminula od tuge za Rijaldom
Mnogi civili su ubijeni i ranjeni, među njima i kćerka Velije Mujezina, tranestogodišnja Rijalda.
“On je pogodio sa Špicaste stijene u preponu, u krvnu žilu i tad je ubio.
Naravno nikoga nije bilo, naiđe slučajno neki čovjek s Golfom, pokupi je i odveze u bolnicu Koševo.
Doktor nam je rekao ‘teško da će preživjeti, dođite sutra, mi ćemo sve od sebe dati’. Sutra smo došli ja i babo i zet, sestra nas je pogledala odmah na vratima i znali smo odmah šta se desilo. Zet je tu izgubio svijet, babo se ‘zateturao’, ja sam tu ostao.
Sahranjena je na Vrbanjuši, digli smo joj i spomenik.
Majku su joj pronašli mrtvu, od tuge je umrla, od jada“, prisjetio se njen otac Velija Mujezin.
Za vođenje kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva u Haagu su osuđeni Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
Projekat “Mjeseci opsade” predstavlja multimedijalnu internet stranicu koja sadrži 44 intervjua sa građanima Sarajeva koji su preživjeli najgori pakao civilnog društva, konstantnu agresiju, izgubljene članove porodice, glad, neimaštinu, promrzline i nedostatak civilizacijskih uslova za život, neizvjesnost i strah tokom opsade glavnog grada BiH.
Osim činjenica koje su utvrđene u Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a o kojima govore haški svjedoci, ekipa Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je zabilježila sjećanja novinara, snimatelja, umjetnika, muzičara, režisera te drugih građana koji su govorili o nedostatku vode, struje, hrane i grijanja, o rizičnim odlascima po vodu ili drva, tifusu, ukopima pod granatama i drugim nedaćama.
Videi su na stranici poredani hronološki, od aprila 1992. do novembra 1995. godine, a 45. video govori o značaju završetka rata za one što ne pamte bolje, odrasle na mlijeku u prahu i humanitarnoj pomoći, koji dolazak struje nakon života u mraku doživljavaju kao najljepši trenutak u životu.
Kompletan sadržaj multimedijalne internet stranice “Mjeseci opsade”, koja je ralizovana uz podršku Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (SIDA), možete pogledati OVDJE.