Vijećnica danas slavi 126. rođendan, zašto je zovu najpoznatija “ukleta” građevina u Sarajevu?

Gradska vijećnica otvorena je 20. aprila 1896. godine, nalazi se nedaleko od Baščaršije na Mustaj-pašinom mejdanu i predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekat iz austrougarskog perioda građen u pseudo-maurskom stilu.

Interesantno je da je u ovom stilu rađena većina objekata koji su izgrađeni u Sarajevu za vrijeme austrougarske vlasti, pa možemo reći da je Gradska vijećnica sinonim za austrougarski period u Bosni i Hercegovini, i zaštitni znak tog vremena.

Što se tiče same izgradnje, prvi projekat je uradio Karlo Paržik, ali se ovaj nije svidio tadašnjem ministru Benjaminu Kalaju, pa je izrada novog povjerena Alexandru Witteku.

Kao uzor u izradi ovog projekta poslužila mu je džamija Kemala II, zbog čega je dva puta odlazio u Kairo.

Kako je Wittek navodno, upravo zbog ovog projekta (nedovoljnog osvjetljenja u glavnoj auli zgrade), umno obolio i izvršio samoubistvo, završetak njegovog projekta je povjeren 1894. godine Ćirilu M. Ivekoviću.

Uporedo sa izradom i razradom projekta, tekla je i izgradnja objekta od 1892. do 1894. godine. Objekat Gradske vijećnice zvanično je predat na upotrebu 1896. godine.

Vijećnica je prvobitno predstavljala zgradu tadašnje gradske uprave i gradske administracije Sarajeva.

Nakon Drugog svjetskog rata, sve do 1949. godine Vijećnica je služila gradskoj upravi, kao zgrada Okružnog suda Sarajeva i sjedište Bosanskohercegovačkog sabora. Nakon toga Vijećnica postaje Gradska biblioteka, odnosno Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH.

Za vrijeme agresije na Sarajevo (od 1992-95. godine) Vijećnica je bila više puta granatirana od strane JNA i VRS-a. Dana 25. na 26. august 1992. godine zapaljena je zgrada Vijećnice, a u požaru je nestao Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o historiji BiH.

Unutrašnjost Vijećnice je gotovo potpuno uništena u požaru koji je uslijedio nakon granatiranja.

Najpoznatija “ukleta” građevina

Mnoge legende, ali i historijski zapisi, opravdano svrstavaju sarajevsku Vijećnicu na prvo mjesto na listi najpoznatijih ukletih mjesta u Bosni i Hercegovini.

Prvi projekat Vijećnice je djelo slovačkog arhitekte Karla Paržika. Njegov nacrt nije zadovoljio želje tadašnjeg ministra Benjamina Kalaya, pa je izrada projekta ubrzo povjerena Alexandru Witteku.

Wittekov projekat je bio zadovoljavajući, nakon čega je povjeren Ćirilu Ivekoviću koji je bio zadužen za samu izvedbu projekta. Izgradnja objekta je trajala od 1892. do 1894. godine, a kao gradska vijećnica zvanično je u upotrebi od 1896. godine.

U samom procesu izgradnje Vijećnice javljaju se i prve priče vezane za “prokletstvo” ove građevine. Prva u nizu nesreća desila se tokom njene izgradnje kada je konopac kojim se dizala kanta sa malterom pukao, a kanta je u padu umrtila jednog od radnika.

Foto: A. Sm. (Sarajevska sehara)/ Arhiv
Foto: A. Sm. (Sarajevska sehara)/ Arhiv

Nepunih 20 godina kasnije, u samoj blizini Vijećnice izvršen je poznati sarajevski atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

To nije bilo jedino ubistvo vezano za Vijećnicu. Godine 1983., iz potpuno nepoznatih razloga i veoma hladnokrvno, tadašnji portir Vijećnice Ilijaz izvršava ubistvo najboljeg prijatelja Fatmira sa čak devet ispaljenih metaka.

Pored ubistava, ova ukleta gradska vijećnica bila je i poprište nekoliko samoubistava. Prvi pokušaj samoubistva skokom sa prozora Vijećnice izvela je, tada tridesetogodišnja radnica na održavanju biblioteke, Ankica. U njoj se 1964. godine objesio direktor Narodne biblioteke Bosne i Hercegovine Vojo, a nedugo nakon njegovog samoubistva na isti korak se odlučila i tridesetsedmogodišnja Ksenija, daktilografkinja u biblioteci.

Još nekoliko nesretnih slučajeva vezanih za Vijećnicu je zabilježeno kroz historiju. Pod nesretnim okolnostima život je izgubio i uposlenik Branko koji se sredinom sedamdesetih godina, prilikom izlaska sa posla, okliznuo i udario glavom od stepenište Vijećnice gdje je na licu mjesta preminuo.

I dvojica direktora Vijećnice su na neobične načine umrli. Direktor Luka je preminuo prvog dana penzije, odmah po završetku rada u Vijećnici, a direktor Dževad je život izgubio u saobraćajnoj nesreći prilikom povratka kući sa posla.

Foto: A. Sm. (Sarajevska sehara)/ Arhiv
Foto: A. Sm. (Sarajevska sehara)/ Arhiv

U proteklom ratu Vijećnica je bila u potpunosti uništena. Godine 2000., prilikom rekonstrukcije unutrašnjeg dijela Vijećnice, arhitekta Taib Hadžović gubi život prilikom obrušavanja stepeništa teškog pet tona.

Često se postavlja pitanje ko je prokleo Vijećnicu i zbog čega. Usmena predanja i legende vezane za Vijećnicu kažu da se osnovni razlog prokletstva Vijećnice krije u činjenici da se tokom njene izgradnje nije pustila krv ovna (običaj klanja kurbana).

Vijećnica je izgrađena na prostoru mejdana (trga) i kuće Mustafe paše Babića. Mustafa paša Babić je i na drugoj strani Miljacke imao svoje posjede, Babića baštu i džamiju hadži Mustafe, danas poznatiju kao Hadžijsku džamiju. Mustafa je bio jedan od glavnih buntovnika protiv vlasti tadašnjeg sultana Omera paše Latasa, pa je zbog toga protjeran iz Sarajeva 1851. godine, a njegov posjed je pretvoren u državni na kojem su se, prema mnogim predanjima, izvršavale mnogobrojne egzekucije vješanjem.

Najodgovornijom osobom za postojanje prokletstva Vijećnice smatra se njen arhitekta Wittek. Pred sami početak gradnje Vijećnice, Wittek je otišao na poslovni put u Kairo. Njegov suparnik Paržik, koji nije zadovoljio želje Kalaya, ali je zauzvrat dobio posao izgradnje Beledije, iskoristio je taj trenutak nepažnje i u nacrtima Vijećnice napravio izmjene. Prema originalnom projektu, ulaz u Vijećnicu je trebao biti okrenut Baščaršiji, a ne Miljacki.

Foto: A. Sm./ Sarajevska sehara (Arhiv)
Foto: A. Sm./ Sarajevska sehara (Arhiv)

Nakon povratka iz Kaira, Wittek se susreće sa poluizgrađenom građevinom koja nije kreirana onako kako je on zamislio i potpuno gubi razum. Ubrzo biva smješten u bolnicu u kojoj pokušava izvršiti samoubistvo u nekoliko navrata.

Wittekova jedina želja je bila da bude sahranjen u Vijećnici u kojoj je, navodno, predvidio i posebnu prostoriju za svoj grob. U svojim napadima ludila često bi proklinjao Vijećnicu. Svoj život je okončao u bolnici samoubistvom (vješanjem).