Tada dvanaestogodišnji Jasmin Bešlija sjeća se prvih granata ispaljenih na Goražde 4. maja 1992. godine.
“Otac rahmetli me je probudio, bio sam tada dvanaestogodišnji dječak, i kao počeo rat, silazimo u podrum kuće u kojoj smo živjeli. Snio me je u naramku. Majka je bila krenula na posao, ali vratila se s pola puta kada je počelo granatiranje i pucanje po gradu. Sišli smo u podrum”, prisjetio se Bešlija, dodajući da u tom trenutku nisu bili svjesni šta će se sve dalje dešavati i koliko će takvih dana biti.
Navodi kako je istog tog dana oko podne nestalo struje i vode i da je tako bilo naredne četiri godine, piše BIRN BiH.
“U septembru izlazimo iz podruma, vraćamo se u stan. Ušao sam 4. maja sa patikama 38, a u septembru sam izašao sa 42 na nogama. Intenzivno je rasla noga i nisam imao šta da nosim”, priča Bešlija.
Dječačka sjećanja vežu ga za ljeto 1993., jedne od najtežih ratnih godina za stanovnike Goražda.
“Drina nikad bolja. Cijelo Goražde je ili na Žanju ili pod jabukama. Ovi bacaju granate. Mi se sklonimo i ponovo se vratimo da se kupamo. Ujutro, prije nego što se ode na Drinu, buđenje, sa roditeljima na Mišjak da se svuče drvo. Otac i ja oborimo dva drveta, ručnom žagom i sjekirama. Potkrešemo ih, svežemo kanapom i vučemo za sobom do kuće”, opisuje kako su tada spremali ogrjev za još jednu ratnu zimu.
“Poslije toga, ako ima, stara nešta napravi neku klopu, čisto eto… vratili smo se iz šume, umorili se već. I poslije toga Drina. I cijeli dan tako, skloni se od granate, vrati se, kupaj se. I nekad popodne opet ako bi stara napravila nešta da se stavi u usta, da se pojede i onda spremanje, ruksak i ‘holtanje’.
‘Holtanje’ cijelu noć, vratiš se ujutro, kako kad, zavisi jesmo li imali sreće, jesmo li uhvatili šta. Dolaziš kući, legneš, spavanje, i opet ujutro šuma”, opisuje on jedan od dana iz godine u kojoj je zbog blokade vladala velika glad u Goraždu.
Riječ “holtanje” značila je snalaženje za hranu koju su u vrijeme opsade Goraždacima, zajedno sa paketima lijekova, iz aviona izbacivale NATO trupe. Stanovnici su noćima čekali “pomoć s neba” na lokacijama iznad grada koje su označene kao sigurne i koje su bile udaljene od položaja Vojske Republike Srpske (VRS).
Kako bi svoje tinejdžerske godine učinio boljim u nehumanim ratnim uslovima, Bešlija je sa prijateljima spas vidio u muzici, te su održavali i koncerte.
“Mi smo bili opredijeljeni da mislimo pozitivno. Iako smo se morali kriti od granata po podrumima i nekim mjestima gdje je sigurnije, mi smo odlučili da se bavimo muzikom, da počnemo svirati. I mislim da je to jedna od lijepih stvari koja je potekla iz rata”, kaže Bešlija, dodajući kako se tokom odrastanja trudio zaboraviti ili potisnuti ono loše.
Bio je to način na koji su djeca, smatra on, pružala otpor.
“I kada govorimo o ratu, moji prijatelji i ja spominjemo lijepe stvari. Nema kuće bez pogotka, svi smo izgubili nekoga. Ja sam izgubio brata. Svi smo na neki način oštećeni. Izgubili smo ozbiljan komad djetinjstva ili mladalačkog doba”, pojašnjava Bešlija i zaključuje kako su djeca u ratu bila mnogo zrelija u odnosu na stvarne godine.
Očuvanje sjećanja na opsadu i stradale
Goraždanske opštinske i kantonalne vlasti nizom aktivnosti, posjetom mezarjima i spomen-obilježjima u mjesecu maju, kroz manifestaciju “Dani otpora”, nastoje očuvati sjećanje Goraždana na opsadu.
Tokom obilježavanja “Dana otpora” svečano je otvoreno rekonstruisano centralno spomen-obilježje “Goražde grad heroj, svojim braniocima” na kom su uklesana imena 2.115 poginulih boraca.
Također je potpisan Sporazum o realizaciji projekta “Monografija opsade i odbrane Goražda 1992–1995, s posebnim fokusom na počinjene zločine”, a održana je i tribina “Neprocesuiranje ratnih zločina na području Goražda”.
Stalnoj memorijalnoj postavci “Most ispod mosta”, gdje se nalazi replika ratne hidrocentrale na Drini, pridružena je i replika oklopnog kombija “Opresa” koji je omogućavao prelazak sa jedne na drugu stranu rijeke krijući građane od snajperskih metaka i gelera granata.
Ovo vozilo je služilo građanima ratnog Goražda za prevoz ranjenika, lijekova, ljekara, opreme i svega onoga što je bilo na jednoj, a nedostajalo na drugoj strani Drine.
Jedan od vozača “Oprese” bio je i Mujo Hamzić, koji je poginuo 9. juna 1992. od snajperskog metka prilikom jedne takve vožnje preko mosta.
“Bila sam tužna nekih 30 godina. Koliko sam se god trudila… nije ga bilo. Znam koliko se dao. I onda sam se bila smirila, ali ovo me je jako učinilo srećnom. Oživjeli ste mi ga”, rekla je Mujina supruga Adila Hamzić.
Adila se prisjeća za BIRN BiH da je na dan pogibije Mujo došao kući i da mu je punica govorila: “Nemoj sine, čuvaj se. Iz Bara pucaju”, a da je on na to rekao: “Stara, ne sikiraj se. Ja odvalim ‘Rabbi jessir’, ne može mi biti ništa.”
“Uvijek sam mu ponavljala ‘nemoj da se šta desi, samo tebe imamo’”, priča Adila, prisjećajući se da je Mujo u danu kad je stradao poslan da vozi nekoliko doktora na drugu stranu i pogođen je iz snajpera sa okolnih brda.
Za granatiranje i snajperisanje građana Goražda do danas niko nije procesuiran.
Prema podacima Udruženja civilnih žrtava rata, u Goraždu je tokom rata ubijeno oko 2.000 civila, od toga 148 djece.