Slike iz knjige Vladimira Dedijera “Dnevnik”. Stevo Filipovic

Na današnji dan ubijen je Stjepan Filipović: Zarobili ga četnici, objesili Nijemci, ustaše mu minirale spomenik

Uzdignute pesnice Stjepana Filipovića pod vješalom i s omčom oko vrata, zbunjeni pogledi njemačkih vojnika i četnika, sve to ovjekovječeno jednom fotografijom na današnji dan 22.maja 1942. godine.

Slika je postala simbol antifašističke borbe naroda Jugoslavije.

I ne samo bivše zajedničke države, nego i svijeta jer je ta fotografija dio stalne postave Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu.

Svojevremeno je bila izložena u sjedištu Ujedinjenih nacija, zajedno sa svim drugim artefaktima koji prikazuju ključne trenutke historije čovječanstva.

U zvaničnoj biografiji navodi se ime Stipan (u rodnim dokumentima), Stjepan (u Hrvatskoj) i Stevan-Stevo (u Srbiji gdje je proveo jedan dio života do smrti).

U ratu su ga zvali i Stevo kolubarac (bio je borac Kolubarske čete).

Rano ostaje bez roditelja i spoznaje svu težinu života radničke klase.

Školovanje i borba za preživljavanje njegove porodice vodili su ga od rodnog Opuzena preko Mostara, Županje, Kragujevca, Užica, Smederevske Palanke, Kruševca do Valjeva. Završio je bravarski zanat.

U ranoj mladosti, 1933. godine, uključuje se u radnički pokret i sindikate, sudjeluje u protestima i drugim sindikalnim aktivnostima, zbog kojih je, osuđivan na kazne zatvora i ostajao bez posla.

Vlast ga 1940. godine osuđuje na tri mjeseca zatvora uz protjerivanje u rodni Opuzen.

Ilegalno se vraća u Srbiju i iste godine postaje član Saveza metalskih radnika Jugoslavije i član KPJ.

Po saznanju da ga traži policija i da će opet biti uhapšen, zbog ilegalnog revolucionarnog rada početkom jula 1941. odlazi u partizane u Kolubarsku partizansku četu.

Ističe se hrabrošću u borbenim akcijama. Suborac je legendarnog narodnog heroja Žikice Jovanovića Španca.

U Kolubarskoj četi, Mačvanskom i Pocerskom bataljonu vrši rukovodne vojne i političke dužnosti. Dobija i pohvalu Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (GŠ NOVJ).

Dižući ustanak i popularizirajući narodnooslobodilački pokret, na narodnim zborovima poziva na oružani otpor okupatoru i njegovim slugama.

U noći između 23/24. decembra 1941.u selu Trbosilju upada u četničku zasjedu. Četnici ga predaju ljotićevcima, a oni nakon dugih mučenja Nijemcima.

Prolazi zatvore i logore uz ispitivanja, torture i zvjerska mučenja, ali ga Nijemci ne uspijevaju pridobiti za saradnju.

Ponosno priznaje da je komunista i partizanski komandant, a na ostala pitanja i okolnosti daje lažne podatke ili šuti.

U zatvorima je velika pomoć i podrška uhapšenim drugovima. Savjetuje ih kako se držati pred neprijateljem i podnositi okrutne torture.

Njegovi preživjeli drugovi i suborci kažu da im je u najtežim trenucima često govorio: “Komunista mora biti najsnažniji baš u najtežim trenucima, mora prkositi gadovima, jer mi se borimo za najpošteniju i najplemenitiju stvar koja će sigurno pobijediti”.

Opisuju ga kao druga željnog znanja, nježnog i pravednog, odlučnog i hrabrog s izraženim organizacionim i motivacijskim sposobnostima.

Poslije zvjerskog mučenja, Gestapo ga predaje Vermahtu radi oporavka i javnog pogubljenja vješanjem.

Filipovićevo hrabro držanje poslužilo je kao inspiracija za podizanje dva spomenika.

Jedan je podignut nedaleko od Valjeva, grada u Srbiji u kojem je Filipović prije 79 godina pogubljen.

Drugi je podignut u njegovom rodnom Opuzenu, hrvatskom gradiću na ušću Neretve u Jadransko more.

Prvi i danas ponosno stoji na valjevskom brdu Vidrak, drugog su minirali nepoznati počinitelji u ljeto 1991. godine. Revizija istorije 90-ih i pojava poraženih ideologija iz drugog svjetskog rata inspirisala je rušenje brojnih partizanskih spomenika u svim republikama.

Spomenik Stjepanu Filipoviću jedan je od 2.964 srušena, oštećena, oskvrnuta ili uklonjena spomen-obilježja u Hrvatskoj , pri čemu je 731 njih od velike umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti, naveo je Juraj Hrženjak u svojoj knjizi Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990 – 2000.

Procjenjuje se da je u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata podignuto gotovo 6.000 spomen-obilježja. Stradalo ih je, dakle, polovina. Obnovljeno je tek oko 400.