Četiri godine nakon studijskog albuma Šok i nevjerica i živog albuma Live in Skenderija 2018., Zabranjeno pušenje objavljuje novi album koji je izašao prije dva dana.
Album “Karamba!” donosi 16 novih pjesama, a najavljuje ga pjesma Ekrem, za koju je upravo snimljen i spot.
Povodom toga Sejom Sexon, frontmen benda i autor većine pjesama na albumu govorio je za Index.hr.
Junak vaše nove pjesme, Ekrem, pobornik je teorija zavjera koji se hrani bizarnim informacijama s interneta i društvenih mreža. Je li uvijek bilo Ekrema, pa su s internetom postali vidljiviji, ili je uvijek bilo isto? Titov dvojnik, Željava… Bilo je toga i u Jugi.
Ekrem je jedna paradigma, jedan duh vremena koji smo živjeli posljednjih nekoliko godina. On je jedna osoba kakvih smo se nažalost nagledali kroz ovo vrijeme.
Njima ništa ne znače pune bolnice, ništa im ne znače vapaji zdravstvenih radnika, ništa im ne znači tisuće preminulih starijih ljudi koji su nečiji očevi i djedovi.
No, najstrašnije je bilo saznanje da Ekrem može postati i predsjednik SAD-a, Brazila, Rusije ili Mađarske te svom narodu savjetovati da piju dezinficijens, da se liječe piramidama i infracrvenim zračenjem.
Tako sam se sjetio onog natpisa na ludnici: “Mi smo ovdje zato što nas je malo“. Mislim da vrijeme u kojem živimo nažalost pokazuje da je luđaka puno više nego što smo očekivali te da upravljaju ozbiljnim sistemima i donose važne odluke, a raspolažu čak i nuklearnim oružjem.
Kažete da ste i Ekrema, kao i brojne druge junake i priče, prepisali iz svakodnevice. Što mislite da biste radili i o čemu biste pisali da živite u nekoj uređenoj zemlji?
Pa svakodnevica je, kao što sam već rekao, postala luđa i od umjetnikovog ludila te je nije više lako pratiti. Možda je to razlog zašto više nema Nadrealista jer danas u jednom dnevniku imate nadrealniji show nego što je bilo u njihovim emisijama.
Naša regija je, na sreću ili nažalost, neiscrpan izvor tema za rock & roll i općenito umjetnost. Tako da je puno lakše raditi ovdje nego u Finskoj, Švedskoj ili nekoj drugoj uređenoj državi.
Vi ste jedan od rock sinonima Jugoslavije, Jugo 45 je najjugoslavenskija pjesma iz pop-kulture. Što mislite o tome i kako gledate na jugoslavensko nasljeđe?
Jugoslaviju je, kao i svaku jednopartijsku državu, nemoguće promatrati crno-bijelo. S jedne strane imate mir, stabilnost, međunarodni ugled, besplatno školstvo i zdravstvo, puno je novih teritorija pripojeno toj zemlji koje smo oteli od naših susjeda za vrijeme Jugoslavije.
S druge strane postojala je represija nad političkim protivnicima, slobodoumnim ljudima i umjetnicima, ubojstva zarobljenika nakon rata, ubojstva emigranata u 80-ima. Sve je to bila Jugoslavija. Ja sam na svojoj koži osjetio obje strane, a vjerujem i svaka obitelj koja je živjela na tom prostoru.
Ipak, i danas se mnogo ljudi s nostalgijom sjeća tog vremena jer su ljudi bili ravnopravniji i nisu postojale ovakve razlike, nije postojala ovolika pljačka naroda.
Danas svi naši vodeći političari su puno bogatiji nego što je Tito ikad bio. Tako i popularnost pjesme Jugo 45 objašnjavam činjenicom da ljudi na kraju najviše pamte ono dobro, a loše zaborave.
Koja je situacija s Bosnom danas u odnosu na prije, recimo, trideset godina? U Hrvatskoj se od politike teško diše, a odavde se čini da je u BiH još gore.
Znači, ima onaj vic: “Kako se pametni Bosanac javlja glupom Bosancu? Telefonom iz Stuttgarta.” Dakle, situacija je ista kao i u Hrvatskoj, ljudi masovno odlaze, oko milijun i pol ljudi manje je na popisu stanovništva nego što je bilo 1992. godine.
Šezdeset posto ljudi je zaposleno u javnom sektoru, to je pouzdan glasački stroj i garancija da će izbori završiti s približno istim rezultatima jer ne grizeš ruku koja te hrani.
Oni koji iza sebe nemaju partiju, njima je jedini izlaz dijaspora. Tako da praktički svi ljudi koji su opozicija, oni zapravo više i ne žive ovdje.
Prije više od 30 godina ste otpjevali Na straži pored Prizrena. Bi li danas bila moguća pjesma, recimo, Na straži pored Harkiva, ili će te “male priče” danas umjesto rokera odraditi društvene mreže i TikTok prijenosi vojnih akcija? Ili možda turbofolk, koji od rocka uzima neka mjesta poput “live fast, die young”? Za čiji račun danas ginu “mladi lavovi” u Ukrajini?
Kažu da je do danas u svijetu zabilježeno preko 15 hiljada ratova, očigledno je to nešto što je imanentno našem biću i to se neće lako iskorijeniti iz ljudske prirode. Jači i moćniji rijetko propuštaju priliku napasti slabijeg, a na kraju će teret i žrtve podnijeti obični ljudi, narod i sirotinja.
Razlika je jedino što će mladi Ukrajinci, koji isto kao i mi nekad u Sarajevu brane svoje domove i obitelji, umirati s osmjehom na licu za razliku od napadača koji moraju povjerovati da su njihovi dojučerašnji susjedi postali nacisti i da su ti nacisti za predsjednika izabrali Židova nacista.
Vjerujem da ljudi koji se bore na drugoj strani imaju puno manje motiva i da se osjećaju prevarenima. Danas propaganda i ispiranje mozgova ide dotle da se nacistom proglasi čovjek kojem je pola obitelji ubijeno u holokaustu, a sve za potrebe mobilizacije.
Kako je danas biti roker na ovim prostorima? Je li vam nekad palo na pamet da ostavite gitaru i promijenite žanr, ili nemate problema s publikom? Prihvaćaju li vas nove generacije slušatelja?
Za mene je rock & roll religija, a od religije se ne odustaje ni kad te bacaju lavovima. Jasno, danas ima unosnijih biznisa na estradi.
Zato sam se za novu turneju botoksirao, kupio sam novu garderobu u Armaniju, nabavio sam autotune, ali ipak je najvažnije da pjevač bude lijep i tu se majka priroda pobrinula te je tu tajna mog uspjeha.
Vjerujem da tu leži razlog zašto nam dolazi tako puno mladih ljudi, jer svi oni žele vidjeti lijepo obučenu estradnu zvijezdu prijatnog izgleda.
Što mislite o trenutnoj sceni na Balkanu, onoj rokerskoj, pankerskoj, alternativnoj, a što mislite o Jali Bratu i Bubi Corelliju? Kako je bilo surađivati sa Sassjom?
Moje je mišljenje da se ne možete boriti protiv trendova. Trendovi su generacijska osobna iskaznica, svaka generacija ima svoju glazbu, garderobu, filmove.
Frank Sinatra i Paul Anka, koje je slušao moj otac bili su bolja i puno kompleksnija glazba od Sex Pistolsa koje sam ja slušao.
Ali ja nikad nisam stavio na gramofon ni jednu njihovu ploču, ni jednu ploču mog oca, to jednostavno nije bila moja glazba.
Sve što stariji vole, klinci smatraju naftalinom i zaobilaze to u širokom luku. Ipak, moram reći da sam sretan jer mi puno mladih ljudi dolazi na koncerte, iako radimo glazbu za svoju dušu i ne trudimo se baš previše da se ikome dodvorimo.
Što se tiče Sassje, to je zapravo bio jedan jedinstven slučaj na estradi da nije snimljen duet, nego triet. Naime, Sassja je na snimanje došla trudna, ali izgurala je to snimanje do kraja i pokazalo se da su reperi po volji i odlučnosti rame uz rame s nama.
Samo se nadam da beba nije od naše glazbe pretrpjela neka ozbiljnija oštećenja.
Kad smo već kod pjesme Kupi nas Ali, mislite li da se Bosna nasilno i radikalno islamizira ili ste pucali isključivo na prodaju strancima? Bi li bilo išta drugačije da nas kupi Sally? “Neuki, lijeni, bjesni, mračni, pomjereni”… jesmo li zaista takvi, ili ima još nešto u nama?
Jednom sam vozeći se Sarajevom na radiju slušao gostovanje predsjednika udruge šljivara BiH. Znate li koliko ima stabala šljiva u BiH?
Preko 20 miliona: mislite li da je to sve za pekmez? Pametnom dosta, toliko o islamizaciji.
Ono što je činjenica da u tom trokutu straha, koji čine ustaše, islamisti i četnici, već 30 godina leži tajna koja drži na vlasti te kleptokratske, korumpirane nacionalne stranke, a po svoj prilici ostat će tako još neko vrijeme.
Tu smo zaista kao iz vica o Bosancima i tu smo zaista malo zavrnuti, jer tako zavaravati ljude i uspijevati u tome da ne vide društvenu situaciju je ravno mađioničarskom triku, priča Sejo za Index.