Zajedničkom komemorativnom sjednicom Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja KS, te polaganjem cvijeća na mjesto stradanja, i ove godine su 5. februar – Dan sjećanja na sve ubijene i ranjene građane u agresiji u periodu 1992-1995. godine i 29. tužna godišnjica stradanja 68 naših sugrađana na pijaci Markale obilježeni na dostojanstven način.
Organizatori komemoracije i ove godine bili su Skupština Kantona Sarajevo, Gradsko vijeće Sarajeva i općinska vijeća s područja KS.
Sjednica je počela intoniranjem državne himne Bosne i Hercegovine, učenjem Fatihe i minutom šutnje s ciljem odavanjem počasti žrtvama.
Komemorativnu sjednicu svojim kratkim govorom otvorio je dopredsjedavajući Skupštine KS Vibor Handžić koji je prisutne podsjetio da je na današnji dan, prije 29 godina, počinjen stravičan zločin na pijaci Markale.
“Tada je ubijeno 68, a ranjeno 142 naših sugrađana. Najveći masakr građana Sarajeva u protekloj agresiji odabran je kao simbol i obilježavamo ga kao Dan sjećanja na sve nevine građane Sarajeva ubijene tokom opsade Sarajeva.
Peti februar 1994. godine je tokom opsade 1992-1995. bio skoro svakog dana, jer je stradalo više od 12.000 građana Sarajeva, od kojih 1.601. dijete“, istakao je dopredsjedavajući Handžić.
Nakon toga, najavio je posebno obraćanje profesora Zuhdiju Zukanovića, dekana Fakulteta islamskih nauka.
“Godine prolaze od ubistva naših najmilijih, a praznina u našim životima i rana u našim dušama zbog rastanka s njima, još se nije popunila i nije zacijelila! I ne samo da ne zacjeljuje, nego se vrlo često otvara i onda boli snažnije i teže.
Dovoljno je da vidimo mjesto gdje su ubijeni, da vidimo nekog od njihovih prijatelja i prijateljica, da se sjetimo njihovog glasa, smijeha, njihovih uobičajenih riječi i fraza, dovoljno je da sebe vidimo u ogledalu koliko smo osijedili i ostarili zbog njihovog preranog odlaska, i da se rana ponovno otvori, a suza potekne“, emotivno je započeo svoj prigodni govor dekan Zukanović.
Nakon toga, prisjetio se vremena kada su nas napali granatama i snajperskim mecima sa svake strane i svakog uzvišenja i kada se ginulo u svakom trenutku, na svakom mjestu, od gelera i metaka, ali i boli i saznanja da smo prepušteni sebi samima, kada smo sami sebi bili malobrojni, nenaoružani, slabo organizirani, ali smo i takvi od nekih optuživani da smo zajedno s drugima razbili zajedničku nam državu.
“Teško je u tim vremenima bilo biti optimista! Pokrenuo se tada, po ko zna koji put, duh bosanski, kroz djecu i starce, kroz mladiće i djevojke, kroz muškarce i žene, manje i više obrazovane, kroz one s rubnih mjesta grada, iz haustora i čaršije, koji su se digli da brane grad, da brane Bosnu i Hercegovinu, potpuno svjesni da ako padne grad, pašće i Bosna, nestat će time kolijevke višestoljetne različitosti i zajedničkog života, raspršit će se san o zemlji na razmeđu svjetova, koja ih poput mosta spaja i ne da da se razdvoje, prestat će tako višestoljetna tradicija da ljudi različitih nacija, religija, svjetonazora i identiteta žive zajedno!
Nije nas bilo puno, ali smo bili jedinstveni, svako ko je ostao u gradu bio nam je blizak. Uopće nismo obraćali pažnju na to ko je on ili ona i po čemu su drugačiji od nas, isticali smo ono što nam je zajedničko. Poznata je bila samo podjela na one koji ruše i nas koji brane Bosnu“, evocirao je uspomene dekan Zukanović na ovaj po svemu posebni historijskih period našeg grada i države Bosne i Hercegovine.
Podsjetio je da su informacije o tome gdje se puca, gdje se može naći bilo kakva hrana, panj ili grana od koje se može naložiti vatra, kako doći do vode, svima nama bile životno važne, dok smo one koji su nam ih prenosili istinski voljeli.
“Nikada nismo bili toliko iskreni kao u vrijeme granatiranja kada smo se okupljali u haustorima, skloništima, garažama, pod stepenicama, otvarajući svoje duše i govoreći i o najintimnijim doživljajima i dešavanjima znajući da to dijelimo s onima koji su nam bliski, iako smo ih do tada možda svega nekoliko puta vidjeli. Upoznavali smo se tada s bezgraničnom ljudskom velikodušnošću.
Bili smo sretni u tim vremenima da možemo pomoći drugom, bili smo krajnje nesebični, davali smo drugom hranu, iako smo znali da već sutra ni sami nećemo imati šta jesti, istrčavali smo da spasimo ranjene, svjesni da se ni mi možda nećemo vratiti i nismo zbog toga žalili.
Ništa nismo imali, a ništa nam nije ni trebalo i u tim rijetkim trenucima kada ne puca – osjećali smo neobičnu smirenost, kao nikada ni prije, ni poslije toga“, opisao je do detalja emotivnu sliku svakoga od nas koje preživljavao najteži period u bh. historiji.
Istakao je kako smo svi zajedno osjećali veličinu jednostavnosti.
“I uspjeli smo! Branitelji Bosne i Hercegovine su, bez obzira na snagu svih onih koji su je napadali i razgrađivali, odbranili svoju domovinu! Bosnu, srcoliku zemlju na brdovitom Balkanu! I ranije je bila meta velikih sila, ali nikada nijedna nije uspjela njome u potpunosti vladati.
Ostajala je svoja, osebujna, prkosna i ponosna, trajna inspiracija za buduća pokoljenja! U njoj se uvijek o prošlosti govorilo s ponosom, a o budućnosti s nadom. U Bosni i Hercegovini ne izazivaju divljenje samo njene prirodne ljepote, bogata, višeslojna slavna povijest i tradicija, već povrh svega neukrotiv i nesalomljiv duh njenih sinova i kćeri“, zaključio je ovaj dio svog obraćanja dekan Zukanović.
Naglasio je da se, nažalost, kako vrijeme prolazi ove vrijednosti sve više gube i iščezavaju, kao i da nam i ono što je sačuvano od njih sve više izmiče iz ruku.
Zapitao se da li su tolike hiljade ubijenih ginuli da bi Bosna danas ostala pusta, da bi je napuštali mladi s ciljem da se u nju nikada više ne vrate, da je svojom neozbiljnošću i neodgovornošću predajemo onima koji će je potpuno rastočiti?!
“Budući da se obraćam najodgovornijim ličnostima u Kantonu, Gradu i općinama, ljudima koji usmjeravaju život građana glavnog grada naše domovine od kojeg se očekuje da uvijek bude avangarda u svim pozitivnim trendovima i aktivnostima dopustite mi da u ovom trenutku skrenem pažnju na krajnju neophodnost da radimo na zaustavljanju negativnih trendova koji sve više slabe bosanskohercegovačko društvo i prijete da ga, prije ili kasnije, u potpunosti uruše i da ih postepeno usmjeravamo u pozitivnom pravcu“, kazao je dekan Zukanović.
U ovom smislu, između ostalog, istakao je kako je krajnje je vrijeme da okupimo sve relevantne faktore kojima je stalo do jačanja Bosne i Hercegovine: predstavnike političkih stranaka, religijskih zajednica, naučnih, obrazovnih i ustanova kulture, privrednike, omladinske organizacije i medijske kuće, kako bi došli do konsenzusa o načinu optimalnog funkcioniranja države koje bi bilo u interesu svih dobronamjernih ljudi.
“Svako nastojanje da se ovdje gradi država bez dijaloga i uvažavanja mišljenja drugih kobno je završavalo. Mi smo toga posebno svjesni.
Moramo biti svjesni da je moguće graditi bolji život ovdje u Bosni i Hercegovini, kroz konsenzus o njenom unutrašnjem funkcionalnom ustrojstvu i organiziranju, uvažavanjem ljudskih prava i ostvarivanjem ravnopravnosti svih njenih građana i građanki na cijelom teritoriju, stalnim podizanjem kvaliteta obrazovanja, čvršćim uvezivanjem naučnoistraživačkog rada s privredom i snažnijom industrijalizacijom naše zemlje koja će uključiti sve naše potencijale.
Očekujemo da mlade generacije, ponosnih mladića i djevojaka, grade novu Bosnu i Hercegovinu, ne samo u smislu formalnog ispunjavanja političkih, ekonomskih, pravnih, privrednih, vojnih, zdravstvenih i dr. standarda savremene funkcionalne države, nego na višeslojnim temeljima civilizacijskih vrijednosti milenijske države koji će joj dati čvrstinu, prepoznatljivost i omogućiti konstantni razvoj i progres“, poručio je dekan Zukanović.
Dodao je kako svaka generacija ima svoje izazove, te naglasio kako je to posebno izraženo ovdje kod nas u Bosni i Hercegovini.
“Zavisno od toga da li ih na vrijeme primijete, koliko dobro ih razumiju i kako kvalitetno odgovore na njih, te generacije ostavljaju pozitivan ili negativan trag u povijesti. Bio bih sretan kada bi naša generacija bila upamćena po tome da je odbranjenu, ali iscrpljenu domovinu, učinila mjestom poželjnog življenja u koju se mladi vraćaju“, zaključio je dekan Zukanović svoje prigodne obraćanje.
Nakon ove sjednice, svi učesnici su prisustvovali prigodnom programu sjećanja na sve stradale, te cvijeće na spomen-obilježje na pijaci Markale položili članovi porodica, predstavnici svih nivoa vlasti u BiH, međunarodne zajednice, te nevladinog sektora.
A u okviru spomenutog programa sjećanja svim prisutnima se kratko obratila ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice KS Ivana Prvulović.
“Današnji dan sjećanja iskoristiću da se sjetim promrzlih i gladnih građana Sarajeva kojima su isključivali struju, zavrtali vodu i prekidali telefonske veze sa svijetom, onih koji su ulicama Sarajeva trčali bježeći od snajperskih hitaca i skrivali se u podrumima od granata, ljudi od koji su pokušali napraviti životinje koje se bore za goli opstanak, svih nas kojima su u te četiri godine pokušali oduzeti dostojanstvo“, kazala je na početku svog obraćanja ministrica Prvulović, te pozvala sve one koji su izbjegli presude ovozemaljskih sudova, zbog počinjenja nabrojanih zlodjela, da ih se sjete i pognu glavu.
Između ostalog, pozvala je i komšije da progovore o masovnim grobnicama, kako bi ubijeni i njihove porodice konačno našle svoj smiraj.
“Na kraju, pozivam sve nas da se svakodnevno i neumorno odričemo retrogradnih ideja, a cijelo čovječanstvo da ne minimizira neofašizam, kako se nikada nikome ne bi ponovile Markale“, istakla je ministrica Prvulović, te pozvala sve nas da od zaborava sačuvamo sve dobre ljude iz tog vremena zla, svih njih koji su se oduprli bezumlju, koji su svoje prijatelje krili, spašavali i odbranili od tog zla.
Prije 29 godina, na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
Podsjećamo kako je najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe, te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada.
Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija. Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja, te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.
Pijaca i zatvorena Gradska tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata.
Nakon februara 1994. godine, u masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a ranjena 84 civila.
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, s položaja smještenih na okolnim brdima.
Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a preko 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno.
Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Dnevno je na njega u prosjeku ispaljivano 329 granata.
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).
Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. godine osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.