Jesenka Hadžajlija, više poznata kao stručnjakinja za komunikacije nego književnica, izdala je svoju prvu knjigu “Znaš li TI kako je teško biti JA”, a posvećena je njenoj najvećoj tragediji.
Tokom pandemije izgubila je supruga s kojim je provela gotovo 25 godina zajedničkog života. Preko noći podmukli virus, za koji će mnogi bezobrazno reći da nije ni postojao, odnio je život njenog životnog saputnika i najboljeg prijatelja.
Knjiga je koncipirana u pet poglavlja, preciznije pet faza tugovanja, u kojima opisuje kako se osjeća u svakom trenutku i kako doživljava sve što joj se događa. U cijeloj toj tragediji koja joj preko noći mijenja sve što je desetljećima živjela otkrila je pisanje kao svoju samopomoć i lijek.
Kako je kazala knjigom želi poručiti drugim ljudima koji su poput nje i njene porodice proživjeli ličnu tragediju da nisu sami i da sve ono što im se dešava jeste jedno novo iskušenje iz kojeg će izaći promijenjeni, ali sasvim sigurno i hrabriji.
Razgovarali smo s Jesenkom i pokušali doći do odgovora koje nakon što pročitaju knjigu mnoge zanimaju.
– Svi se mi na svoj način nosimo s gubitkom, Vi ste se sa svojim nosili tako što se napisali knjigu. Koliko je stvaranje knjige zaista pomoglo da prebrodite možda najteži trenutak vašeg života?
– Kada se osvrnem na dan koji je promijenio život mojih sinova i mene, ne bih rekla da je pisanje knjige pomoglo da prebrodim najteži trenutak našeg života. Od tog 20-og marta 2021. godine, nas troje smo dobili neku čudnu snagu, odnosno rekla bih da se onaj instinkt za preživljavanje koji je bio skriven duboko u nama, probudio.
Trenutak kada smo primili telefonski poziv i njih dvojicu koji su se poput dvojice mačića skupili oko mene neću nikad zaboraviti. Ta slika u mojoj glavi je svaki dan i mislim da me vodi da preživim jer imam snagu koju nisam do tada osjećala, i vodilju da se borim za nas troje.
Kada imate partnera, životnog saputnika, nekako je ta snaga podijeljena. No promjenom situacije, i to se mijenja. Da se vratim na vaše pitanje – pisanje knjige je ustvari bilo terapeutski alat koji mi je pomogao. Taj terapeutski proces koji sam sama sebi pripisala je prvo počeo sa mojim „postanjem“ na društvenoj mreži Fejsbuk, a tek nakon gostovanja na televiziji i mog javnog obećanja da ću napisati knjigu, postala sam svjesna da ja to ustvari i želim.
Mentorski proces koji sam prošla sa Vanjom Nikolić, dramaturginjom i književnicom iz Srbije a koji je bio usmjeren na proces pisanja se vrlo lako može porediti sa bilo kojim terapeutskim procesom; jednom sedmično u trajanju od sat i pol nas dvije smo prolazile kroz moje misli, osjećanja, doživljavanja svakodnevnice, s tim da je to bilo u pisanoj, narativnoj formi, formi priča koje su na kraju postale cjelina – moje djelo „Znaš li TI kako je teško biti JA“.
Dakle, stvaranje i pisanje knjige mi je pomoglo da se nosim sa izazovima koje mi je život donio nakon gubitka supruga, a posebno mi je pomoglo da upoznam novu sebe, ali i pomognem nama troma da idemo dalje.
– U više navrata na početku knjige spominje se „Brdo“ i „Grad“, aludirajući na KCUS i Opću bolnicu u Sarajevu, pa čak Vam i suprug izražava želju da ne ide na „Brdo“. Zaista je u jednom trenutku vladao strah od liječenja od Covida na KCUS-u. Da li mislite da bi drugačiji ishod bio da se suprug liječio u Općoj bolnici?
– Iskreno, vrlo svjesno sam i iz tih razloga koje ste spomenili, u svojoj knjizi koristila ove skraćenice jer nisam ni tada željela a to ne želim ni sada da teret krivice prebacujem na bilo koga. Život se dešava i ja vjerujem da smo se svi mi rodili kako bismo otišli jednog dana.
Moja vjerovanja i životna ubjeđenja ne dozvoljavaju mi da se osvrćem i tražim krivicu, posebno jer sam svjesna da ono što se desilo, ne može više biti promijenjeno. Istina je da moj suprug nije želio da ide na Brdo; pretpostavljam zbog straha, „priča“, „glasina“ koje su u to vrijeme bile prisutne. Ali je istina i to da je u vrijeme dok je boravio na „Brdu“ imao podršku divnih ljudi, medicinskih radnika, koji su se istinski borili da pomognu njemu i svima koji su bili tada hospitalizirani.
To je istina, to su nepobitne činjenice posebno jer imam imena ljudi koje je zapisao u svoj notes, ljudi koji su mu pomogli da mu bude lakše. I ne samo to, to su imena koja je i meni slao putem SMS i viber poruka, kao da je znao da ih trebam zapamtiti. Osim toga, nakon mojih obraćanja na Fejsbuku ja sam primila i poruke anesteziologinje koja je bila uz njega, koja mi je opisala posljednje dane i trenutke moga supruga. Hvala joj za to.
To je nešto što je neprocjenjivo i to je ustvari ono što je nama, porodicama preminulih potrebno. Jer nismo bili u prilici da se na „pravi“ način oprostimo sa našim najdražima niti da budemo sa njima u njihovim posljednjim trenucima. Moja jedina zamjerka se odnosi na način komuniciranja sa nama, porodicama hospitaliziranih; bezbroj puta u toku dana smo pozivali brojeve telefona kako bismo dobili informaciju o trenutnom stanju, a vrlo rijetko smo bili u prilici da nam se neko javi, a toliko smo bili željni bilo kakve informacije.
Često sebi kažem da je to bilo razumljivo u onim trenucima kada je vladao opšti haos u gradu, državi, svijetu, ali mislim da to treba biti lekcija za ubuduće, da u takvim kriznim situacijama komunikacija mora biti bolja, posebno komunikacija sa porodicima onih koji su ugroženi. To je ono što gradi sliku vaše ustanove prema vani, i vjerujem da je to bilo drugačije ni „glasine“ ne bi bile prisutne niti bi građani bili uplašeni ako bi dobili hitnu uputnicu da budu poslani na Brdo.
– Pretpostavljam da ste ostvarili mnogo kontakata s osobama koje su imale sličnu sudbinu poput Vaše. Kakve su njihove reakcije na knjigu?
– U pravu ste; mnogi se obraćaju, pišu ljudi iz svih dijelova svijeta, žele da kupe knjigu. Ustvari, od trenutka kada sam počela sa promocijom svojih autorskih kanala, počeli su stizati mailovi, poruke na mrežama. Reakcije su različite, što je i razumljivo. Neki skupe snagu i hrabrost i pročitaju knjigu do kraja i kažu da im je pomoglo jer su prepoznali sebe u pojedinim trenucima.
Drugi, onako nevoljno i pomalo posramljeno kažu da su jednostavno na onim prvim poglavljima koja su poprilično emotivno teška zaklopili knjigu i ostavili je za „neka bolja“ vremena. Što je i razumljivo. Ono što je meni bitno jeste upravo to – različite reakcije, utisci, očekivanja, konstruktivne kritike. Jer to je ono što i mene kao autorku dodatno ohrabruje – da sam uradila pravi potez, postigla cilj.
– U dijelu knjige navodite da ste sinu kupili skuter i kako su Vas gotovo svi čudno posmatrali zbog toga. Je li se to promijenilo nakon što ste izdali knjigu i objasnili svoje viđenje?
– Iskreno, meni to nije više ni bitno. Neka druga Jesenka, koja se osvrtala na takve poglede i čuđenja ranije vjerovatno ne bi ni kupila taj skuter, koji je samo metafora za bilo koji nepredviđen i neprihvaćen potez majke koja se bori za preživljavanje i odgoj svojih tinejdžera u vremenu i društvu koje je takvo kakvo je.
Istina, mnogi mi nakon pročitane knjige prilaze i govore da sada mnoge stvari drugačije posmatraju, pa ako ste na to mislili, onda se promjena očito desila.
– Koja je zapravo reakcija Vaših sinova nakon što su pročitali knjigu, jer, morate priznati, mnoga djeca nemaju sreću poput Vaše da znaju šta je njihovom roditelju u glavi i kako gleda na stvari? Jesu li počeli bolje da razumiju Vaše odluke s kojima se možda i ne slažu?
– Suprug i ja smo uvijek imali otvoren odnos s našim sinovima. Znali su kakvo mišljenje imamo o pojedinim temama i izazovima koje život donosi. Tako je bilo i ovaj put. Oni su bili jedno vrijeme jedine osobe koje su znale da ja pišem knjigu jer su oni moj život, moja podrška i snaga. Moram biti iskrena i priznati da nisu obojica pročitala knjigu.
Jedan jeste, dok drugi treba vremena za to i to je razumljivo. On je pročitao neke dijelove, a jednu priču sam mu čak i ja čitala. Kao što sam već rekla – ne nosimo se svi na isti način sa životnim usponima i padovima. Moji sinovi nisu baš od početka bili spremni na to da se javno govori o tome da su izgubili oca niti su bili sretni kada su vidjeli mamu prvi put na TV-u kako iznosi neke „skrivene“ detalje života.
Ali su nakon tih prvih javnih istupa, priznali da su ponosni na mene, hrabrost i otvorenost. Posebno se taj njihov osjećaj pripadnosti našem malom timu, našoj trojki vidio tokom večeri promocije. Još uvijek se sliježu emocije nakon toga, i vjerujem da će budućnost otkriti njihova razmišljanja i poglede na ova dešavanja.
– Pretpostavka je da su knjigu više čitale žene, koje je vaše iskustvo da li su uopšte muškarci zainteresovani da čuju kako se jedna žena suočava s gubitkom životnog partnera?
– Tu ste u pravu, žene jesu većinom te koje mi se javljaju, prate moje autorske kanale i vjerovatno se više pronalaze u svemu onome što sam napisala. No međutim rekla bih da su i muškarci zainteresovani da čuju drugu stranu priče, pa čak imam i utiske nekih od njih koji kažu da iako se nisu našli u toj situaciji, drugačije počinju posmatrati tu vrstu iskustva, svojevrsnu borbu žene sa sistemom i društvom u kojem živi.
– Knjiga se jednim dijelom osvrće i upravo na borbu žene koja naprasno postane samohrana majka i suočava se s mnogim izazovima, ali i sa društvom koje čeka trenutak da takve žene, ako nisu po njihovoj mjeri, stavi na stub srama. Jeste li imali takva iskustva da doživite osude samo zato što ste se zadržali poslije posla ili izašli na kafu, otišli negdje navečer i slično?
– Ja sam u knjizi opisala svoj osjećaj nakon prvog izlaska i čak spomenula „dobacivanja“ koja su mi bila upućena u tom trenutku. Na svu sreću osudu nisam doživjela mada vjerujem da toga ima, pa sam čak nekad i ranije bila svjedokom osuđivanja pojedinaca koji nastavljaju dalje nakon razvoda, gubitka ili bilo čega što naše nažalost još uvijek anahrono društvo nije naviklo i stereotipno posmatra.
Možda je upravo zbog toga u mojoj glavi bio prisutan taj podozrivi pogled i prezir koji sam ja osjetila pa čak i onaj moj stid i sram jer sam se samo nekoliko mjeseci nakon gubitka supruga usudila da izađem, uživam i nastavim da živim. Mislim da je upravo to kamen spoticanja i prepreka s kojom se mnogi suočavaju jer Bože moj šta će Brankovac reći, što bi mi Mostarci rekli.
Vjerujem da je to ono što sputava mnoge da krenu dalje, jer nekako glavna isprika za padanje u ponor tuge i boli onih koji su izgubili nekoga jeste da su oni preživjeli, i da zbog nemaju pravo na sreću i uživanje, što je potpuna zabluda i teg koji vas ka dole, a to ne smijete sebi dozvoliti.
– Da li se nešto promijenilo nakon što je knjiga ugledala svjetlo dana?
– Interesantno pitanje, rekla bih da je sve isto. Ja sam i dalje ona ista Jesenka koja je napisala „Znaš li TI kako je teško biti JA“, majka dvojice tinejdžera, koja ponovno upoznaje sebe i gura dalje. Možda je jednim dijelom i teže, za mene lično, jer sam onako javno, iako sam to činila i ranije, sa mnogima znanim i neznanim, tokom večeri promocije podijelila svoja razmišljanja, emocije, kao što sam i u knjizi učinila.
Teže jer sam dala svojevrsno obećanje da ću i dalje dijeliti sa svima naučene lekcije, a posebno pomoći svima onima kojima je pomoć potrebna, putem Fondacije Krila nade. Zato i kažem da je možda teže, posebno jer u teškom vremenu poput ovog u kojem živimo očekujete da se knjiga prodaje, i da Fondacija, odnosno korisnici njenih usluga imaju koristi od toga.
– Vi ste, kao što sam spomenuo, lijek pronašli u pisanju. Možete li nam dati neki savjet kako da mi pronađemo lijek, u bilo kojem obliku, pomoći da prebrodimo manje ili više teške životne izazove?
– Da, kao što sam već rekla, pisanje sam iskoristila kao terapeutski alat; i ne samo pisanje, ja sam rad i svoju zaokupiranost radom i poslom koristila u tu svrhu. Već sedam dana nakon gubitka koji sam doživjela, ja sam počela raditi, jer sam shvatila da nemam vremena za gubljenje i da život mora ići dalje.
Moj savjet je da se pokušate naći, da otkrijete ono što vas čini sretnim, da radite ono u čemu uživate jer upravo na taj način ćete upoznati neku novu sebe, vratiti se sebi, pomoći sebi. Otkloniti ćete ljutnju i tugu, bijes i strah će nestati, a vi ćete otvoriti neka nova vrata. Vrata vaših snova, nadanja i očekivanja. Budite hrabri i ustrajni i sigurna sam da ćete uspjeti!