U Generalnoj skupštini UN-a danas se obratila predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice” Munira Subašić i direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić.
Ranije su iz Udruženja “Majke Srebrenice” su kazale da su došle da UN-u poruče da ne smiju zaboraviti žrtve genocida, ali i da upozore svijet da ne dopusti novi zločin poput onog u Srebrenici 1995. godine.
Šef Misije Bosne i Hercegovine pri UN-u Zlatko Lagumdžija kazao je da je Munira osoba koja nas je učinila mudrim, snažnim i da budemo ovdje gdje jesmo.
Munira Subašić je u svom govoru je kazala:
“Poštovani prijatelji, dame i gospodo. Želim sve da poselamim i pozdravim. Posebno se želim zahvaliti našem ambasadoru koji mi je omogućio da sam ovdje sa vama. Ja sam Munira Subašić, predsjednica Pokreta ‘Majke enklave Srebrenica i Žepa’. Jedna udruga koja se 20 godina bori za istinu i traži pravdu.
Preživjela sam genocid, ubijeno mi je 22 člana moje uže familije. Među njima je moj najmlađi sin, kojeg sam najviše na svijetu voljela i moj muž. Ubijali su bebe, starce, žene… Ubili su 1042 maloljetno dijete. Ubijali su i ubili sve za osam dana, ubili ih samo zato što su bili muslimani”, kazala je u svom potresnom govoru Munira.
Potom je nastavila:
“Mi majke nismo mogli vjerovati da su mogli ubiti tolike ljude i zatrpati u masovne grobnice. Mi majke smo mislile da su živi i vjerovali da će da nam dođu. Kad je došao pojokni Robert Bob Dol kongresmen, on nam je saopštio da su naši svi mrtvi. Nama je onda ostao cilj da pronađemo kosti naše djece, da ih dostojanstveno sahranimo i da zločinci izađu pred lice pravde.
Kada smo moje dijete i ja žrtve genocida, želimo da zločinci izađu pred lice pravde i da dobiju svoja imena i prezimena kao zločinci.
Padom Srebrenice je ostalo 5500 djece koja su u ratu izgubili svoje roditelje, neko jednog, neko oba. Bili su jako mladi, preživjeli genocid. Gledali kada ubijaju oca, siluju majku, sestru… Brata odvode u smrt. Neka su se djeca rađala i poslije smrti svog oca.
Mnoga djeca ni ne znaju kako izgleda njihov otac. Mog djevera curica me pitala sto puta liči li na svog babu. Ima li njegov osmijeh, kosu… Zamišljali su kako im izgleda otac.
Zahvaljući majkama uspjeli smo da odgojimo djecu bez mržnje i osvete. Školovali su se. Umjesto mržnje i osvete naša djeca su inžinjeri, doktori.. To je ponos majke Srebrenice. Šaljem poruku svim majkama svijeta da uče od nas, kako smo uspjele da odgojimo našu djecu.
Nije bilo lahko, ali smo se izborile. Ja sam 2013. godine pronašla dvije male kosti od mog najmlađeg sina. DNK je potvrdila. Bila sam sretna što sam pronašla kosti, imala sam obilježje da je živio. Imao je nišan gdje će pisati njegovo ime i da je rođen i ubijen u Srebrenici.
S druge strane od 2013. s bolom legnem, sa tugom ustanem. Zar je moj sin se sastojao od dvije kosti. Mnoge majke da budem sretna, jer neke neće naći niti jednu kost. Svako ima pravo da ima svoje obilježje. Ako se čovjek ne nađe i ne bude imao svoj obilježje, nije ni postojao. Svašta smo preživjele, doživjele, ali smogle smo snage i pružile ruku povjerenja svim majka u BiH, na Balkanu. Hajde da vidimo šta možemo zajedno. Pomagale smo jedna drugoj dok se nije umiješala politika, politika iz entita kojeg dolazim.
Zvali su te majke na salušanje i rekli im da ne smiju sa nama da rade. Kada dođe u opštinu da izvadim papir za svog mrtvog sina, muža, brata, moram da platim. Dok majka Srpkinja ne mora, jer njen sin je bio borac i borio se za RS. To su velike razlike.
Svaka majka bez obzira kako se zvala, kome pripadala ona je majka i ništa više. Mi zato majke rađamo iz ljubavi i tako ih moramo i odgajati. U RS djeca još uvijek žive u lažima, neistini. Tako odrastaju, trude se da djeci ne kažu istinu kako bi u njima odgajali Karađiće, Mladiće…
Zamolila bih sve ljude da ova Rezolucija o Srebrenici prođe jer je potrebna i nama i Srbiji, RS i BiH i svim normalnim ljudima. Nama je potrebna da imamo 11. juli Dan sjećanja. Zašto mi majke nemamo pravo da obilježvamo Dan sjećanja za Srebrenicu. Taj dan bi bio poruka čitavom svijetu da se ne zaboravi i ne ponovi.
Ovom Rezolucijom ćemo biti zaštićene majke, da se ne veličaju ratni zločinci, da su oni srpski junaci. Više će biti potrebna srpskog narodu, običan srpski narod je doba oni ne znaju pravu istinu. Djeca ne znaju istinu, a djeca su naša budućnost.
Želim da sva djeca budu naša budućnost, da žive u miru i rahatluku. Da ne dožive ono što smo mi doživjeli. Treba da bude na strani pravde. Svi treba da daju svog glas, a oni koji ne budu dali svoj glas, oni moraju znati da uvode sebe i svoju zemlju u ono što je netačno i da ne pripadaju čovječanstvu.
Molim da svi oni koji mogu pomoći da bude usvojena Rezolucija da to urade, da bude usvojena zbog mira. Meni kao majki od više od 70. godina, treba da pred smrt budem zadovoljna, da postoje ljudi koji znaju šta je pravo i pravda.
Imam troje unučadi, želim da moja unučad imaju prijatelje i Srbe i Hrvate, Rome… Hvala svima. I nedo Bog nikome da živi i preživljava. Da sa bolom legne i sa tugom ustane i da traži kosti svoje djece”, zaključila je u svom govoru.
Emir Suljagić u UN-u: “Bio sam uvjeren da neću preživjeti susret s Mladićem, tu je sada spomenik a on sjedi u ćeliji”
Ranije se obratio i direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić, koji je preživio genocid 1995. godine.
“Kada smo izašli iz šuma istočne Bosne u julu 1995., niko nam nije vjerovao. Naše priče su bile tako užasavajuće, tako nezamislive da su svi izabrali ne vjeruju. Da horor bude još gori, najstrašnije u cijelom sukobu jeste da su posmrtni ostaci žrtava tako temeljito uništeni.
Iznova su ekshumirani i ukopani na više od 2.900 kilometara kvadratnih. Te pojedinačne masovne grobnice često su sadržavale samo jednu kost ili fragment jedne kosti žrtve“, prisjetio se Suljagić.
Naglasio je koliko je teško bilo dokazati da se u Srebrenici desio genocid.
“U proteklih 29 godina morali smo ponovo dokazati svaki detalj našeg iskušenja. No, to smo učinili najsofisticiranijim naučnim metodama. Srebrenica je bila i ostala mjesto za korištenje vodećih metoda DNK identifikacije u cilju dokazivanja genocida. Pomoglo nam je to što su počinitelji dokumentirali svoja djela, uvjereni da neće biti kažnjeni“, rekao je Suljagić.
Dodao je kako se zna “ko je povukao obarač i gdje, ko je upravljao teškom mehanizacijom i kada, gdje je došlo gorivo potrebno za prijevoz žrtava do mjesta ubistva i naknadnog prijevoza posmrtnih ostataka.”
“Majke su prelazile stotine kilometara da bi pred sudovima, u stranim država i na stranim jezicima, svjedočile o ubistvu njihove djece. Sinovi su svjedočili tome da ih je otac posljednji put potapšao po ramenu, suočivši se s onima koji su naredili ili izvršili masovna ubistva.
Predugo je izgledalo kao da se svađamo da dokažemo našu ljudskost, a posebno ljudskost onih koje smo izgubili. Ponekad se činilo kao da moramo dokazati da oni uopće postoje, da ih volimo i da su nas voljeli“, rekao je Suljagić.
Istakao je šta bi trebalo značiti odavanje počasti žrtvama genocida u Srebrenici.
“Sjećati se i odati počast Srebrenice za nas je priznanje vremena kada nam je uskraćena ljudskost. To je da prepoznamo naporan put koji smo morali preći. Obavezujemo se da ćemo potvrditi naše ljudsko dostojanstvo i naše pravo na sjećanje i tugu. Naša borba traje do danas. I dalje se borimo za narativ kako bi osigurali da Srebrenica ne bude potisnuta na marginu historije“, dodao je.
Prisjetio se i da je prije 25 godina stajao ispred osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, potpuno uvjeren da neće preživjeti taj susret.
“Danas, na samom mjestu našeg susreta, stoji Memorijalni centar Srebrenica čiji sam direktor dok Mladić sjedi u zatvorskoj ćeiji. Njegova vlast je ugašen, ostavljena da se utapa u sjećanju na užas njega i njegovih saradnika. Počinitelji ostaju zarobljeni u u prošlosti, progutani u svojim mržnjama.
I dalje se drže svojih mračnih, destruktivnih vrijednosti, odbijajući da priznaju našu čovječnost i karakterišući genocid nad nama kao čin oslobođenja“, naglasio je.
Prema njegovim riječima, nikada nisu odustali od borbe, bez obzira na izglede. Spomenuo je i rezoluciju o genocidu u Srebrenici koju će razmatrati Generalna skupština UN-a.
“Niko nam 1995. nije vjerovao da imamo šansu. Ipak, danas govorim pred UN-om, pred svijetom, uoči prijedlog za usvajanje rezolucije o međunarodnom obilježavanju genocida u Srebrenici. Naše prisustvo ovdje, fizički i simobolički, kulminacija je napora cijele generacije u posljednje tri decenije“, naveo je.
Pozvao je na dolazak u Srebrenicu i da time dozvole da se sjećanje na ubijene preobrazi u život.