Osamnaest godina od posvajanja, ova je majka upoznala ženu koja je prošla identičnu priču. Ispostavilo se da mladići ne dijele samo dijagnoze, već su – biološka braća.
Sasvim slučajno otkrile su da im je Centar putem kojeg su posvojile – lagao.
Činjenicu da su znali kako članovi biološke obitelji njihove djece imaju teške psihičke i fizičke bolesti – odlučili su im jednostavno – prešutjeti. Premda kažu, nikada nisu požalile, pitaju se, zašto im nisu rekli istinu?
“Kad su liječnici potvrdili da dijete uistinu ima problem u razvoju onda sam nazvala Centar za socijalnu skrb Varaždin i obavijestila ih o tome, a oni su rekli da mogu dijete vratiti. Shvatite nakon 20 godina da je tim ljudi koji je radio u postupku posvojenja iz Centra za socijalnu skrb znao sve prije nego što su se naša djeca rodila“, ispričala je Vlatka Ozimec čiji sin Marko danas ima 21 godinu, ali i brojne fizičke i psihičke poteškoće.
Druga majka koja je željela ostati anonimna pred kamerama navodi da su se nakon pet mjeseci počeli javljati problemi kod njezinog posvojenog sina, piše Dnevnik.hr.
“Prognoze su bile strašno loše”
“Završili smo u bolnici. Strašno loše prognoze su bile. Rekli su da neće hodati, govoriti, da će biti biljka. Nisam toliko bila ljuta, koliko sam bila jadna. Jadna jer su mogli takvu stvar prešutjeti”, govori ova majka posvojenog dječaka.
Prst iste sudbine spojio je ove dvije žene prije nepunih godinu dana. A dokumenti koji su se slučajno našli među nalazima iz bolnice, razotkrili su stravičnu istinu – Centar putem kojeg su posvojili dječake znao je da dolaze iz obitelji u kojoj su svi srodnici teško fizički i psihički bolesni, no tu su im informaciju odlučili – prešutjeti.
Vlatka Ozimec svojeg je Marka prvi put uzela u naručje kad je imao mjesec dana. Centar za socijalnu skrb Varaždin obavijestio ih je da za njih ima novorođenče kojeg se biološka majka odrekla.
“Medicinska dokumentacija koju smo dobili prilikom posvojenja je ukazivala da je dijete u potpunosti zdravo što je bio i naš uvjet posvojenja, pisalo je da su apgari 10/10. Dijete je došlo k nama s mjesec i pol dana, i kad smo ga smjestili u naš prostor, vrlo brzo sam shvatila da nešto s tim djetetom neće biti u redu”, kaže Vlatka Ozimec.
Njezine sumnje uskoro su potvrdili i liječnici.
“Onda sam nazvala CZS i obavijestila ih o tome, a oni su rekli da mogu dijete vratiti. Ja nisam vjerovala što sam čula svojim ušima. Bila sam strašno iznenađena kao da sam kupila pokvarenu salamu u dućanu pa ćemo sad nešto vratiti. Ja sam se naravno za to dijete, to biće vezala u tih mjesec dva.
Koliko god bilo teško i ne znajući što me sve čeka kroz budućnost s njim, rekla sam ako je tako trebalo biti suđeno, onda će tako biti. Ja ću tu zadaću i tu misiju života prihvatiti i borit ću se za to dijete jer ja vjerujem da mi zajedno možemo puno toga napraviti“, poručuje ova hrabra majka.
Svojeg rođenog brata, koji će ostati anoniman, kao i njegova majka, Marko je upoznao prije nepunih godinu dana. Njihovo povezivanje dogodilo se sasvim slučajno.
“Slučajno sam TV upalila. I vidim na televiziji dijete slično mojem djetetu, ne slično, nego isto. I ja ne mogu vjerovati i slušam ženu što priča“, kaže anonimna majka koja je čekala dvije godine nakon toga da njezin sin napuni 18 godina kako bi mogla nazvati majku djeteta koje je vidjela na televiziji.
“Okretao mi se film, Bože moj, tu je još četvero djece prije njega”
Svi segmenti njihovih životnih priča u tom su trenutku sjeli na mjesto i objema je postalo jasno da im je Centar putem kojeg su posvojile djecu prešutio jednu životno važnu informaciju – da će djeca vjerojatno biti teško bolesna.
U Centru su drugoj majci rekli kada je došla potpisivati papire o posvojenju da tek kad njezin posvojeni sin navrši 18 godina može saznati imali li braću ili sestre.
Već u dobi od pet mjeseci počeli su veliki zdravstveni problemi.
“Kad smo prvi put došli u bolnicu, Rebro je poslalo službenu notu Centru Varaždin i Varaždin je sve papire poslao. Međutim, ti papiri su završili meni u rukama. Ja nisam znala što je u kuverti, ja sam mislila to su svi nalazi koje su oni pravili u bolnici. Dok nije nakon tri mjeseca dijete opet završilo u bolnici, idem vidjeti te papire i tek sam tad shvatila kakvi se papiri nalaze u toj kuverti“, kaže majka.
Dokumenti koji su pripadali Centru za socijalnu skrb, a koji su joj stavljeni s kuvertu s nalazima iz bolnice, otkrili su joj istinu. Biološka majka ovih mladića vještačena je netom prije petog poroda 2005. godine.
“Liječnici su utvrdili da žena ima laku mentalnu redardaciju, da je podvojena osobnost, socijalni radnici su napravili isto tako svoje mišljenje, i njihove papire posjedujemo u kojima navode da je žena lutalica, nema svog krova nad glavom, nije svjesna svojih postupaka. To je za nas bio šok, veliki šok. Okretao mi se film, Bože moj, tu je još četvero djece prije njega, koliko ih je još sad iza njega?! Ne mogu vam to opisati“, priča majka.
Dokumenti koji su slučajno završili u rukama ovih mama, nedvojbeno pokazuju da su informacije koje su njima dvjema uskraćene, stručnom timu bile itekako poznate.
“Osjećate se prevareno, diskriminirano, tužno, bez obzira što ste prihvatili život kakav ste prihvatili, znajući nakon toliko godina koju težinu života smo prošli ja i moje dijete, moja obitelj, bake i djedovi, prijatelji. To nije samo težina mene i mog djeteta”, kaže Vlatka Ozimec.
Svu dokumentaciju koju imaju dale su odvjetniku.
“Tu postoji moralna i zakonska obveza obavijestiti nekog o zdravstvenom stanju, pogotovo u ovakvim slučajevima kada imaš relevantnu medicinsku dokumentaciju da postoje ozbiljne poteškoće i zdravstveni problemi“, pojašnjava odvjetnik Nino Ćosić i dodaje kako se radi o velikom propustu CZS Varaždin.
Posvojitelji su trebali biti upoznati…
Od Hrvatskog zavoda za socijalni rad i resornog Ministarstva zatražili su očitovanja i odštetu. O ovom slučaju i Provjereno se obratilo spomenutim institucijama kao i područnom uredu za socijalni rad Varaždin.
Ministarstvo ističe:
“U postupku posvojenja vrši se odabir potencijalnih posvojitelja u odnosu na osobine djeteta prilikom čega su stručni radnici dužni upoznati potencijalne posvojitelje koji su najprikladniji za posvojenje pojedinog djeteta sa svim podacima o obiteljskoj povijesti, zdravstvenom stanju i medicinskoj povijesti djeteta, zdravstvenom stanju i medicinskoj povijesti roditelja i drugim osobinama, specifičnim obilježjima i potrebama djeteta, kojima u tom trenutku raspolažu i o kojima imaju saznanja.“
Hrvatski zavod za socijalni rad nije želio govoriti o konkretnom slučaju, no iz ministarstva otkrivaju kako su u očitovanju napisali da su ova posvojenja provedena u skladu s tada važećim propisima. Unatoč upozorenju odvjetnika o dokumentaciji koja potvrđuje suprotno.
Ove mame odštetu traže zbog sigurnosti da će njihova djeca, ali i oni koji su im posvetili svoje živote, dobiti svu skrb, kada im jednom zatreba.
“Ovo nije iz nekakve potrebe da mi sad financijski procvjetamo jer nema tih novaca koji vam mogu platiti vlastiti život koji ste faktički izgubili. Djeca nam rastu, mi starimo, obolijevamo“, ističe Vlatka Ozimec.
Upornost ovih dviju majki, koje od njih nisu dizale ruke, se, koliko je bilo moguće, isplatila. Marko razumije gotovo sve što mu se govori. Komunicira pomoću piktograma, iako nikada neće govoriti, emocije itekako pokazuje.
“Ja sam ustvari sretna da sam imala priliku se brinuti o takvoj osobi zato što sam ja dobila jako puno pozitivnih stvari od njega. Ja sam shvatila kroz ovo dijete što je najbitnije u životu, znači zdravlje, sreća i ljubav“, ističe mama Vlatka.
“Želim istinu, želim pravdu”
Iako sustav sve ove godine nikada nije pitao kako im je i kako se nose sa svime, telefonski poziv koji ih je prije nepunih godinu dana povezao, dao im je dodatnu snagu.
“Recimo da se Vlatki nešto dogodi, pomoći ću Marku”, kaže druga majka.
Smještaji koji se trenutačno nude nemaju, kažu, sve ono što je osobama s višestrukim oštećenjima potrebno.
“Dobijete to dijete i mislite si, eto, hvala Bogu, danas, sutra kad ostarim, imat ćeš nekoga tko će ti dati čašu vode, kome ćeš dati sve jer nemaš nikoga. I na kraju ne da će on tebi dati čašu vode nego ti moliš Boga da umre samo dan prije tebe da ne znaš kako se muči i pati”, priča majka posvojenog dječaka.
Budući da već tri mjeseca nisu dobili nikakav odgovor od institucija kojima se njihov odvjetnik obratio, spremne su ići i u tužbu.
“Želim istinu, i želim pravdu. Mislim da netko mora biti odgovoran za ovo što se radilo, ne samo meni i mom djetetu nego i svim obiteljima koji su na takav način prošli. Želim da netko bude odgovoran“, poručuje Vlatka Ozimec.
Vlatki je bešćutno ponuđeno da Marka vrati. Ali ni jedna od ovih žena nikad nije ni pomislila na tu opciju. Umjesto toga, cijeli život su podredile upravo njihovim potrebama.
Možda bi, i da su mogle birati, svjesno odabrale ovu djecu. No ostaviti ih u neznanju, ne pripremiti ih na to što ih čeka, skrivati istinu, kažu, u najmanju je ruku nepravedno, piše Dnevnik.hr.