Nije bilo potrebe za riječima jer je samo 65 sekundi predivne muzike bilo sasvim dovoljno da ispuni cijeli stadion nevjerovatnom emocijom.
Dok su naši reprezentativci stajali sa desnom rukom na srcu a kod nekih se mogla primijetiti i suza u oku melodija državne himne u Kanadi zvučala je potpuno filmski dostojanstveno snažno i veoma dirljivo.
Spoj identiteta i umjetnosti pred milionima gledalaca
Iza ovog maestralnog nastupa stajao je Aleksandar Gajić poznati violinista rođen u Bosni i Hercegovini kojem je Kanada već više od dvije decenije drugi dom.
U gradu koji je vremenom postao njegov on je svirao himnu zemlje iz koje je potekao i tako duboko dirnuo apsolutno sve prisutne na tribinama. Svojim notama uspio je prenijeti onu iskrenu emociju koju su osjetili i igrači i navijači, a malo ko je zapravo znao da ni on sam samo mjesec dana ranije nije mogao ni zamisliti da će mu pripasti ovakva čast.
O tome kako je tačno došlo do ovog nastupa o kojem se danima priča te šta je zaista osjećao u onim trenucima dok je svojom violinom umjesto riječima predstavljao Bosnu i Hercegovinu pred višemilionskim auditorijem Gajić je odlučio javno progovoriti za domaće medije.
“I do mene su stigli brojni natpisi iz naših medija. Šta da kažem osim da sam ponosan na svoju izvedbu i na činjenicu da su taj trenutak pratili milioni ljudi širom svijeta. Takve stvari su privilegija i istinsko zadovoljstvo za svakog umjetnika. Nastojao sam da ostanem fokusiran na muziku i da kroz svaku notu prenesem emociju. Bilo je veoma emotivno i za mene, jer su i Bosna i Hercegovina i Kanada važan dio mog identiteta i životnog puta“, poručio je Gajić za portal Reprezentacija.ba.
Neočekivani poziv i nevjerovatna reakcija publike
Mnoge ljubitelje fudbala zanimalo je kako je upravo ovaj umjetnik dobio veliku priliku da na tako ogromnoj pozornici predstavlja našu državu.
Njegova priča počela je sasvim neočekivanim pozivom koji je dobio prije otprilike četiri sedmice.
“Prije otprilike mjesec dana stigao mi je mail od FIFA e, odnosno njihovog event tima, u kojem su naveli da traže violinistu koji bi izveo himnu Bosne i Hercegovine uoči te premijerne utakmice. Kada su me pitali jesam li zainteresovan, nisam imao ni najmanju dilemu.
Iskreno, u prvi mah nisam ni vjerovao da bi se to zaista moglo dogoditi. Međutim, nedugo zatim stigla je nova poruka sa uputama za preuzimanje FIFA akreditacije i tada sam shvatio da je sve stvarno. Pomislio sam: ‘Wow, zaista ću biti dio ovoga’.”
Poseban utisak na njega ostavio je i onaj prvi susret sa mnogobrojnim navijačima Bosne i Hercegovine koji su od samog početka prepoznali tu emociju koju je želio prenijeti na travnjak.
“Primijetio sam da su mnogi bili iznenađeni. Dok sam čekao u jednom uglu stadiona znak da izađem na teren, gledao sam navijače kojih je bilo zaista mnogo. U jednom trenutku sam im dobacio: ‘Idemo, Zmajevi!’, a mnogi su se vjerovatno pitali ko je ovaj čovjek sa violinom (smijeh).
Dok sam prilazio terenu, pozdravljao sam ljude oko sebe, a nakon nastupa uslijedili su aplauzi, čestitke i mnogo lijepih reakcija. Bila je to zaista fantastična interakcija sa našim ljudima i drago mi je što su tako reagovali. Takva prilika pruža se jednom u životu. Za mene je to bio spoj identiteta, porijekla i puta koji sam prošao.”
Bogata karijera i ljubav prema rodnom kraju
Široj javnosti je prilično malo poznata činjenica da je Gajić rođen upravo u Bosni i Hercegovini odnosno zemlji čiju je himnu na tako jedan poseban i dirljiv način predstavio cijelom svijetu.
“Moji korijeni vezani su za Baraće, malo mjesto između Mrkonjić Grada i Glamoča. Tu sam rođen i proveo najranije godine života. Kasnije sam se sa porodicom preselio u Beograd, gdje sam proveo najveći dio života, a potom i studirao u Novom Sadu.
Tokom karijere bio sam član Beogradske filharmonije i Beogradskog gudačkog kvarteta, nastupao u brojnim ansamblima svjetske muzike, a jedno vrijeme živio sam i radio u Dominikanskoj Republici.
Ipak, posljednje 24 godine mog života i karijere vezane su za Kanadu. Upravo ovdje sam izgradio značajan dio svog profesionalnog puta, osvojio brojna priznanja i ostvario ono o čemu sam kao mlad muzičar sanjao. Zbog svega toga mogu reći da sam izuzetno zadovoljan onim što sam postigao.”
Iako ga je njegov životni put odveo hiljadama kilometara daleko od rodne grude zavičaj i danas zauzima jedno posebno mjesto u njegovom srcu a tamo se rado vraća kad god mu brojne obaveze to dozvole.
“Posljednjih nekoliko godina redovno dolazim, izuzev prošle kada zbog obaveza nisam uspio. Ove godine planiram svakako doći. Najčešće prvo odem u Beograd, a potom u Banju Luku i svoj zavičaj, gdje i danas imam mnogo rodbine. Tamo sam proveo djetinjstvo i za to mjesto me vežu brojne lijepe uspomene koje nikada ne blijede“, zaključio je ovaj vrhunski umjetnik na kraju svog razgovora.