Često smo čuli da život piše drame, ali jednu od najtežih je živio i živi Mihajlo Manović Crvca (74), čuveni košarkaš koji se nakon igračke karijere našao na samom dnu.
Od velikog igrača postao je čovjek koji skuplja plastične flaše iz kontejnera da preživi.
Priču o velikom košarkaškom asu donijela je “Slobodna Dalmacija“.
“Stariji gospodin koji po kontejnerima skuplja boce, nažalost, odavno je hrvatska svakodnevica.
Puno je penzionisanih prosvjetnih radnika dovedeno upravo na takav rub egzistencije, ali jedan od onih koji odgovaraju rečenom opisu u Splitu ne pripada toj hordi ljudi koji su nekada, kao koliko- toliko cijenjeni građani društva djecu uvodili u svet znanja, čestito živjeli od svoje plate i imali socijalna prava koja su im – ah, kakva sanjarija! – garantovali dostojanstvenu starost.
Protagonist ove priče danas je, međutim, baš kao i oni, siromah, štaviše beskućnik. U njegovom će sedamdesetogodišnjem liku tek stariji Splićani prepoznati nekadašnju košarkašku zvijezdu, jednog iz slavne generacije koja je najbolje godine utkala u stvaranje KK Jugoplastika.
Pričamo, naime, o Mihajlu Manoviću, rođenom Beograđaninu koji je još šezdesetih godina, pod punom pravnom i svjesnom odgovornošću, kao punokrvni sportista, odlučio da postane Splićanin…“, stajalo je u tekstu.
Zatim je Manović govorio o svom životnom putu.
“Bio sam ‘enfant terrible’ svoje generacije, dečko kojem se smiješi velika sportska karijera, koju sam i ostvario. Moj uzlet je započeo kad sam, kao šesnaestogodišnjak, nakon igranja u prvom timu Radničkog prešao u Split, koji je 13. januara 1968. odlukom Gradskog komiteta SK Jugoslavije postao Jugoplastika, jer je istoimeni proizvođački div postao službeni sponzor kluba.
Prije toga bio sam u Splitu samo dvaput: jednom na proputovanju, to jest prije nego što sam se ukrcao za Badiju na Korčuli, i jednom na utakmici s Radničkim.“
Sa vremena na vreme se pojavi neka priča o čovjeku koji je doživio potpuno drugačiji put.
“Po Splitu skupljam boce po kontejnerima. Ima ovdje neke simbolike – ja sam bio žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a i kontejneri su žuti. Poslije svih velikih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljude zaboravljaju, negdje više, negdje manje, ali ja sam tendeciozno zaboravljen“, rekao je za “Mozzartsport“ Mihajlo Manović prije tri godine, prenosi Nova.rs.
Njegov poslovni projekat je propao, imao je poslovni prostor u centru Splita koji mu je oduzet. Od tada su ga praktično protjerali iz Splita, barem sam tako tvrdi.
Njegov sin je ubijen početkom 21. vijeka u jednom kriminalnom obračunu.
“Kada je počeo rat sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Snašao sam se opet, 1994. godine postao sam trener prve ekipe BASK–a, pa sportski direktor. Primao sam platu, živio, sin je rastao i sve se nekako opet uklopilo.
Ipak, moj život je iz temelja promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine (Jovan Manović ubijen je kao slučajna žrtva obračuna kriminalnih grupa u jednom beogradskom restoranu, prim.aut.), kad je bio na pragu tridesete, a ja imao 58 godina.“
Tokom godina je imao velike zdravstvene probleme, a kako ističe bio je na ivici smrti.
“Teško sam se razbolio, operisao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaestoplačnog crijeva, skoro sam umro od sepse. Otišao sam u penziju, majka je preminula, sestra takođe. Ostao sam sam, bez ičega i donio odluku da se vratim u Split. Bilo je to prije četiri godine…
Još šezdesetih godina dvadesetog vijeka izabrao sam da postanem Splićanin jer mi je taj grad najviše radosti dao. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta da jedem, a za smještaj se snalazim.“
Istakao je i kakav bi život volio da vodi.
“I u pozorište bih volio da mogu češće da idem, ali tu ne mogu da se požalim jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice.
Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima ljeti, nakon dugog vrućeg dana, kad prethodnog dana skupim dovoljno boca. Nije me sramota, to je život. Takav je, moj je“, poručio je ranije za “Slobodnu Dalmaciju“.