Saša Popović, osnivač Slatkog greha i produkcije Grand, preminuo je jučer u 70. godini, nakon kraće i teške bolesti.
Bio je svestran, od djetinjstva je igrao fudbal, svirao je harmoniku, a tebala mu je još godina studija da postane pravnik.
Život ga je odveo u drugom smjeru. Ko je bio Saša Petrović privatno? Kako od velike želje da postane fudbaler postao vrsni muzičar? Štaje bio vrhunac karijere? Ko mu je bio najveća podrška? Čega se plašio najviše?
Odgovore na ova pitanja dao je u jednom od, ispostavit će se, posljednjih intervjua, a govorio je za emisiju “Bez filtera sa Sarom Miome”.
Ko je bio Saša Petrović privatno?
Mislim da sam potpuno obična osoba, porodičan čovjek, apsolutno normalan koji se u privatnom životu ponaša kao i komšije. Suzana i ja ustajemo svako jutros između 8 i 9 sati, doručkujemo, prođemo štampu i portale, volimo da gledamo jutarnji program.
Ako snimam Zvezde Granda onda se pripremam šta ću obući. Inače kežual budem obučen. Izađem s prijateljima, ili negdje ručamo. Popodne volim da provedem vrijeme sa svojom porodicom. Uvečer gledam TV, najviše sport.
Želio je biti fudbaler, ali je postao muzičar
Moja velika želja je bila da budem fudbaler. Rođen sam u sveštenskoj kući, djed mi je bio sveštenik. Pored je bila ugostiteljska škola s rukomentim igralištem i ja ustanem u 6-7 sati prije svih, navučem patike, uzmem loptu i odem.
Upisao sam s u omladince, došao sam na prag da možda zaigram za pvi tim. U međuvremnu sam počeo muzikom da se bavim nerado. Tata mi je tutnuo harmoniku sa 10 godina.
Prvo sviranje pred drugovima iz škole
Završio sam muzičku, gimnaziju upisao i igrao fudbal za školski tim. U drugom razredu gimnazije je došla profesorica muzičkog i rekla da prave orekstar. Pitala je svira li neko nešto i rekla da će progledati kroz prste ako neko nešto svira. Ja razmišljam u sebi hoću – neću, na kraju kažem sviram.
Moji drugovi i drugarice su se zapanjili. Rekla je da sutra ponesem harmoniku, donesem je i držao sam je ispod klupe. Uđe profesorica istorije jednom i kaže neću vas danas pitati nisam dobre volje, a svi smo je se plašili, i neko od mojih drugova kaže Popović ima harmoniku neka nešto svira i kaže ‘hajde odsviraj’. Pitam je šta, kaže Tamo daleko…i postao sam najomiljeniji učenik.
Otac je htio da bude advokat
Nakon Gimnazije upisao sam Ekonomsko-pravni fakultet, ali na trećoj godini me muzika uhvatila pod svoje i 1976. sam napravio prvi orkestar Lira. Otac je htio da budem advokat.
Tri mjeseca sam razmišljao kako da mu kažem da neću više da studiram već da sviram i onda sam mu rekao. Otac mi je mnogo pomogao. Nisam bio zadovoljan tim orkestrom i napravio sam pauzu.
On je radio kao pjevač i kada je vidio da mi ide od ruke, otišao je s majkom u Trst da mi kupi instrumente. Onda sam skupljao za orkestar ljude po Vojvodini i tako je nastao Slatki greh.
1.2.1977. smo počeli svirati. Imao sam fantastičnu podršku roditelja. Kada sam izgubio oca (bilo mu je 24 giodine) bio mi je šok, ali život je morao dalje. Milion puta sam razmišljao o tome kako bi bio ponosan da me vidio kako sam uspio.
Vrhunac karijere
Najljepši trenutak je kada smo svirali u hotelu Jugoslavija, Brena je bila s nama. Još nismo bili toliko popularni i jedan što nam je privukao pažnju, bila je rezervacija stola za 20 osoba. Pitali smo konobara ko dolati, rekao je “7Mladih” (popularni pop bend). To je za nas bio vrhunac.
Najveći strahovi
Generalno nemam kada je u pitanju ono što sam radio, ali uvijek postoji doza treme. Imao sam strah kada sam prvi put u učionici uzeo harmoniku u ruke, pa prvi orkestar kada sam napravio.
Sjećam se kada smo krenuli na veliku turneju “Lepa Brena i Slatki greh” 23.2.1983. iz Podogorice. Plašili smo se da nije pretjerano, da li ćemo napuniti Moraču koja prima 10.000 i onda nam je menadžer rekao da smo prodali dvije Morače. Tremu sam imao i pred emotovanje prve emisije,
Koliko u ovom poslu ima sujete, kada je prvi put bio zaljubljen i da li je bio povrijeđen te gdje je pronalazio motivaciju pogledajte u videu.