Na Konferenciji usmene historije u Srebrenici Emir Suljagić održao je oštar govor u kojem je kritikovao domaću akademsku zajednicu i Univerzitet u Sarajevu.
Ralozg leži u, kako je naveo Suljagić, njihovom izostanku sa skupa na koji su bili pozvani.
Posebno je naglasio problem nedostatka terenskog rada među historičarima.
“Nikoga od njih danas nema ovdje. Potpuno je uobičajena praksa na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu da mama kćerki ostavi katedru. (…) Njima je ispod časti da uđu u arhiv usmene historije. Oni vole prašnjave arhive i teme što dublje u prošlost“, rekao je Suljagić, dodajući da „bilo šta od 19. vijeka naovamo može ugroziti njihovu naučnu ili političku karijeru“.
Istakao je da je Memorijalni centar u proteklih šest godina snimio svjedočanstva 1000 preživjelih, „što, kako je rekao, nije uradio ni Tribunal u Hagu“.
Njegove izjave potaknule su reakcije, a među prvima se oglasila dr. sc. Erma Ramić, naučna saradnica Instituta za jezik u Sarajevu, koja se ogradila od načina na koji se govori o historiografiji i arhivskom radu.
U svom odgovoru objavljenom na društvenim mrežama napisala je:
“Rad u ‘prašnjavim arhivima’, kako nam reče Suljagić, izraz je akademske komocije, e pa ova izjava pokazuje duboko nerazumijevanje same prirode historiografskog rada. Arhivsko istraživanje spada među najzahtjevnije oblike naučnog rada: ono podrazumijeva dugotrajan, sistematičan i metodološki discipliniran rad, kao i stalnu provjeru njihove pouzdanosti, konteksta i međusobnih odnosa.
Ko radi na korpusu, zna koliko je to zahtjevno. Arhiv nije suprotnost terenu; on je njegova analitička nadgradnja. Akademska zajednica se ne kritikuje paušalnim optužbama, nego argumentima, imenima, radovima i konkretnim analizama, a i ne znam da sam viđala Suljagića na konferencijama historičara, a bila sam na mnogima. Meni je ovakva retorika ponižavajuća“, poručila je Ramić.