Malo je zabilježenih rukopisa o muzičkom stvaralaštvu iz perioda razvoja osmanskih gradova na prostoru Bosne i Hercegovine.
Jedan od vrijednijih rukopisa o toj temi je skriven u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i datira iz 1767. godine, a zapis je sačinio Hadži Sulejman, sin Muhamedov, 23. ševvala 1180. godine (24. marta 1767. godine) u tvrđavi Gradačac.
U tom periodu vladalo je izrazitno islamsko mišljenje o muzici, zasnovano na šerijatskom pravu, koje je imalo negativan stav o svakom obliku muzike, gdje bi se muzika poistovjećivala sa zabranjenim stvarima zbog kojih meleci ne ulaze u kuće, a Bog ne spušta svoju milost.
I čuveni bošnjački pjesnik i mislilac Hasan Kafija Pruščak (1547. – 1616.) je izbjegavao muziku, gdje dokaz toj tvrdnji možemo pronaći u tekstu “Bosna-salnamesi“ iz 1885. godine, čuvenog Safvet bega Bašagića.
“U ulici, koja je išla ravno od Kafijine kuće do medrese, bila je kafana, gdje se sviralo i pjevalo. Strogi asketa nije trpio ni pjesme ni svirke bojeći se da mu ne naruše živce; zato je obilazio naokolo kroz više ulica samo da ne čuje muziku“.
Međutim, i pored poprilično konzervativnih stavova o muzici, muzički folklor na prostoru Bosne i Hercegovine se razvijao i postajao veoma osebujan i bogat, razvijen na temeljima bogate bosanske historije, tradicije i usmenih predanja naroda sa ovog prostora. Razlika između seoskog i urbanog muzičkog folklora je izražena i veoma bitna.
U gradovima, gdje je utjecaj islamske kulture bio jači i u kojima su pretežno živjeli muslimani, utjecaj muzike sa Dalekog Istoka je bio snažan, a najviše vidljiv kroz formiranje tradicionalne pjesme – sevdalinke, kod koje je zabilježena izražena melodika, za razliku od seoskih pjesama iz tog perioda.
Uz izvođenje seoskih i gradskih pjesama, počeli su se praviti i prvi instrumenti, upravo po uzoru na one koji su dolazili sa Istoka. Tako sastavnim dijelom muzičkog folklora postaju instrumenti: tambura, saz, šargija, zurna, zile, borija, naj, def, talambas, čampareta, karaduzen i drugi.
Prema mišljenju Rusmira Mahmutčehajića, svi navedeni muzički elementi se mogu podijeliti u dvije skupine.
Pivačke tambure kojima se prate muslimanske epske pjesme, poznate i kao krajišnice i
šargije, čija upotreba nije jasno izdiferencirana, a najčešće se javljaju uz izvođenje gradskih pjesama.
Ipak, od svih navedenih instrumenata, saz se koristio ponajviše.
To je bio tipični gradski instrument koji se nikada nije uspio proširiti među kršćanskim i hrišćanskim stanovništvom. Gotovo isključivo su ga koristili muslimani, a njegova upotreba je bila proširena na najrazličitije prilike, od sijela, svadbi, ašikluka, teferiča, pa sve do nekih derviških tarikata. Bitno je istaći da su se svi instrumenti kod muslimana koristili isključivo za zabavu i sretne trenutke, a nikako u vjerskim svečanostima ili tokom dana žalosti.
Rusmir Mahmutčehajić je zapisao i da je saz vrlo brzo postao simbol najravnije melodike, najsmišljenijeg i emotivno najprodubljenijeg tonskog filigrana, koji se može smatrati jednim od najljepših bisera u svjetskoj ogrlici nacionalnih muzičkih naslijeđa.
Vještina pravljenja saza je često bila značajnija od vještine sviranja, pa bi svaki majstor saza ukrašavao ovaj instrument na svoj način te mu tako kreirao pečat i dodatnu vrijednost svojim ornamentima koji su često bili prava improvizacija. Sa druge strane, pravi majstori sviranja saza su bili oni koji su ga svirali po sluhu i koji su znali sazom pratiti pjevanje izvođača, ne u harmonijskom, koliko u melodijskom smislu.
Austro-Ugarska je zatekla veliki broj sazlija, a za neke od njih je ostao i poneki vjerodostojan zapis. Tako Hamdija Kreševljaković bilježi sljedeće:
“Doskora je ovdje bilo odličnih narodnih pjevača, koji su pjevali junačke pjesme uz tamburu po begovskim odžacima i kahvama. Nekim bijaše pjevanje jedino zanimanje, dok su se drugi bavili uz to, i drugim poslom. Većini tih pjevača ne zna se danas ni za ime. Najznamenitiji pjevač prve pole prošlog stoljeća bio je Ćerim Čajić. Bio je pjevač zadnjeg ostrožačkog kapetana Murat-bega, a znao je, kako kažu 366 pjesama. Umro je oko 1845. godine u Cazinu. Sin mu Mahmut i unuk Maše također su pjevači“.
U svojoj knjizi “Sarajevski grad Vratnik“, Seid Traljić je zapisao:
“Hadži Junuz Ekmić, imam džamije Topal Ejni-hana, bavio se kaligrafijom i znao je lijepo kucati na sazu. Poginuo je među braniteljima Sarajeva 1878. godine, dok Mustafa Mulalić u knjizi „Jugoslovenske pjesme i igre istočnog područja“, pobraja čuvene sarajevske sazlije iz XIX stoljeća među kojima su i Mustaj-beg Čučak, Muhamed-aga Zildžo, Ibrahim-aga Nunija Bajraktarević i Mujaga Zlatar.
Nažalost, danas u Sarajevu i Bosni i Hercegovini gotovo da nema sazlija. Zanat pravljenja i sviranja saza postaje prošlost i dio naše historije, baš kao i mnoge druge stvari koje su potpuno zanemarene.
Što je za Ruse balalajka, za Talijane mandolina, za Španjolce gitara, za nas je trebao biti saz.
Zasnovano na tekstu Rusmira Mahmutčehajića, objavljenog u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke (knjiga II-III, Sarajevo 1974. godine).