Reditelj Dino Mustafić za portal Mreže za izgradnju mira govorio je o 9. maju, Danu pobjede, borbi protiv fašizma koji je sada prisutan u remoduliranim oblicima, našim antifašističkim tekovinama, te skandalu oko Mise za Blaiburg u sarajevskoj Katedrali.
Europa je obilježila 9. maj, Dan pobjede, kako gledate na ovaj događaj u svjetlu aktuelnog trenutka, i realnih opasnosti desnog ekstremizma koje su se nad Europu nadvili?
“Nažalost, fašizam ne izlazi iz naših života, sada je prisutan u remoduliranim oblicima na svakodnevnoj razini. Elementi puzajućeg fašizma jako su prisutni, od političke elite i kontrolisanih medija, preko teorija zavjera, kolektivnih paranoja koje proglašavaju svakog neistomišljenika za izdajnika. Autoritarnost je predvorje fašizma, sve je više oko nas novih vođa koji nacionalizam i populizam koriste kao alatke za održavanje pozicije moći i kreiranja straha.
Dakako, prisutno je i kroz udžbeničku reviziju historije i spoj kriminala sa nacionalnim patriotizmom. Društvene mreže su javni toalet pun ostrašćenih botovskih komentara bijesnih desničara koji negiraju ono što je činjenična prošlost i propagiraju neku novu vrstu fašizma. Treba se toga sjetiti na ovaj Dan pobjede nad fašizmom. Mi u BiH nemamo mnogo razloga za slavlje, čini mi se mnogo više za oprez”, rekao je Mustafić.
Pitanje globalne pandemije je otvorilo mnoga pitanja, i pokrenulo niz izazovnih procesa, vidite li u svemu ovome priliku za neku kulturnu i političku alternativu?
“Sigurno da se jedan historijski horizont zatvorio, tek sada vidim iz ove pandemijske krize kako je Fukuyama imao pravo jer više nema ideologija koje se ravnopravno sukobljavaju. Neoliberalna ideologija potpuno vlada, pojela je život, ljepotu, uništila prirodu. U globalnom svijetu više jača interes za prošlost, otud i ekspanzija desnice koja tu crpi ideje i bilda svoju snagu.
Budućnost je postala nepredvidljiva i i bojim se potpuno izgubljena za ozbiljniji zaokret prema politikama socijalne pravde. Sve više je vidljiv jaz između bogatih i siromašnih. Mi idemo u distopiju, odnosno u mračnu budućnost, jačih državnih kontrola sa autokratama klovnovskog tipa, populistima sa političke estrade. Više niko ne traži utopijske mogućnosti, a bez njih život postaje nemoguć”, poručio je ovaj reditelj.
Posljednjih godina, dosta često se vode polemike oko toga da li je iz sadržaja obilježavanja dana oslobađanja Europe od pošasti nacizma i fašizma izostavljena nezaobilazna uloga Crvene armije, kako gledate na te antimonije?
“Možete politički ne voliti Putinovu Rusiju, ali suštinski posmatrano, to je zapravo samo još jedna u nizu ilustracija prekrajanja činjenica, u svakom smislu jedna neistorična percepcija i, na kraju krajeva, to je, slobodno se može reći, falsifikovanje historije”, istakao je Mustafić.
U svojim tekstovima i javnim istupima, često upozoravate na važnost čuvanja i baštinjenja naše antifašističke prošlosti, međutim, gotovo smo svakodnevno svjedoci revizionističkih strujanja koja nastoje odreći svaku zaslugu tog našeg zajedničkog podviga iz prošlosti. Zašto je, po vašem mišljenju, aktuelnim vlastodršcima važno negirati antifašističku borbu i ono što je iz nje ishodilo?
“To je bilo potrebno onim nacionalističkim snagama koji su ratove devedesetih iskoristili da bi sebe predstavili kao nastavak vojnih formacija svojih poraženih predaka iz Drugog svjetskog rata. Ritualno su sa koljačkim zavjetom uletjeli uniforme iz II svjetskog rata, poput crnokošuljaša HOS-a u Hrvatskoj ili u četničke jedinice u Bosni i Srbiji. Kolaboracionističke snage iz Drugog svjetskog rata su tako dobile priliku da se historijski operu i postanu legitimna vojna formacija u ratu devedesetih.
Namjerna pometnja sa Drugim svjetskim ratom jeste strateška odluka nacionalističkih elita, prisutna je u svim državama bivše Jugoslavije. To je teška manipulacija prošlošću u kojoj antifašističke vrijednosti treba relativizirati i nasloniti na “totalitarnu Jugoslaviju”. Zato nam je danas važno sjećati se antifašističkog naslijeđa-objektivno i činjenično, jer nas to povezuje sa internacionalizmom, sa kosmopolitizmom, zapravo, sa proevropskim vrijednostima kada smo bili u porodici zemalja koji su izabrali časnu stranu historije”, naglasio je reditelj Dino Mustafić.
Ima li savremene BiH bez antifašističkog naslijeđa i emancipatorskih trenutaka jugoslovenskog socijalizma i šta nas to naslijeđe može naučiti danas u našim aktuelnim antagonizmima?
“Istine koje smo poznavali srušene su i zamijenjene novima. U Bosni i Hercegovini se na tome sistemski radi, srušeno je ili devastirano na desetine spomenika podignutih u znak sjećanja na pokret otpora u Drugom svjetskom ratu, na partizane. Danas ešaloni nekvalificiranih i plaćenih kvazihistoričara rade na brisanju antifašističke prošlosti i ozakonjenju, institucionaliziranju drugačijih historijskih verzija.
A one su bile antibosanske. Naša država treba danas hrabre građane sa partizanskim moralom, to je generacijski izazov. To znači reafirmisati bratstvo kao supstancu našeg života na ovim prostorima, jer kada smo bili složni i solidarni imali smo periode društvene ekspanzije, kada smo zavađeni postajemo civilizacijska periferija”, rekao je Mustafić.
Narednih dana je u sarajevskoj Katedrali Srca Isusova najavljena Misa za Bleiburg, kako gledate na ovaj događaj, imamo li na umu da se ne čini da je on prije svega odavanje pošte nevino ubijenim, već neka vrsta pokušaja amnestiranja ustaškog pokreta?
“Sarajevo je branilo svoju slobodu više puta u prošlosti, dalo mnoge žrtve u borbama protiv represije i fašizma. Reakcije pokazuju da je većina građana protiv prekrajanja historije i izjednačavanja žrtava s ustaškim krvnicima. Sa tim istim motivom građanske pobune očekujem i da će se izmijeniti imena škola i ulica koje su nazvane po simpatizerima nacista poput Mustafe Busuladžića. Nijedna vlast nije imala petlje tu historijsku bruku za Sarajevo ispraviti”, zaključio je.