Trenutak prije bio je vrisak u korijenu noći, sa vrha na dno Sarajeva, kao grmljavina koja ne prestaje, kao najava konačnog kraja i početka nečega u isto vrijeme.
Na Tabiji, na mjestu sa kojeg je izašao vrisak, stajala žena, sa kraja na kraj grudi raširenih ruku, nemirne kose na proljetnom vjetru i očnih kapaka što se mokri igraju u damaru nervoze što od nekud klija. Tamo gore, neko se raspadao na hiljadu komada, kao kristalni luster što se otkači s plafona i sastane sa betonskim prsima poda pa se razlije kao strah u svaki kutak sobe, sipajući oštre dijelove duše nikad da se sastanu u ono što su bili. A grad k’o grad. Nije to ondašnje Sarajevo pa da stane i da se okrene, da pruži ruku i da te dočeka, da uhvati posrnuli kristalni luster i da ga opet zakači na nebeski svod.
Nije grad pripadanja i utjehe. Nije grad milosti i merhameta. Grad je strogog suda i prijekora, drske kritike tamo gdje kritika skrnavi dobrotu, grad svetih stabilnih ličnosti što sa visine vještačkih uspjeha snishodljivo gledaju na manje sretne, one što se bore i otimaju, one što se ako su sretni, drže i naslanjaju jedni na druge, a ako nisu, sebi su sami oslonac i zid. Nije grad znanja i otpora, nije grad ljudske riječi i osmijeha. Nema tu već dugo onog po čemu ga pamete i nema tu u noći koga da se zove.
Ulice pune polupraznih ljudi. Oni što su je čuli, mahom kao da je ni čuli nisu. Jedni su rekli da mora da je neka pijana budala, drugi se smijali kao lošem vicu, treći se uplašili i sklonili u strahu da će nešto da im naudi iz gustoga mraka. Jedan je mladić nešto krupno opsovao i poslao budalu u neku stvar, jedan drugi pak nastavio da hoda kao da se ništa ni desilo nije. Osim što je jedan tramvaj stao kao ukopan na trulim šinama. Osim što se vozač tramvaja uhvatio rukama za razrijeđenu kosu i raširio preplašen zelene oči, bolje da čuje ako krene opet.
Osim što je otvorio tramvajska vrata pa stao na stepeništu gledajući nebo, čekajući da ga još jednom pozove glas. Osim što su svi putnici zurili u njega kao da će svakog časa da promijeni formu, da postane vukodlak ili crna vrana, da nestane k’o duh u mokar vazduh, ili da se skameni i ostane nijem. Trenutak tišine zagrlio grad.
Ni jednih kola na cestama, ni jednog zvuka da razbije muk. Potpuno miran tramvaj sa potpuno tihim putnicima leži na sred grada čekajući nešto. Ona je sama tamo gore. Nebo nepravedno ćuti. Ni zvijezda da zasija u sivom omotaču, dahom da je pita da li je dobro, sada kad je otrov izašao vani. Da li je grudi manje bole, da li je manje guši, trese li se njena nutrina i dalje ili se polako sa sobom miri. Zvijezde bi umjele, samo da nije sivoga neba, prosuti prah na njena ramena i ogrnuti je utjehom dok mine noć.
A onda odjednom, sa istog onog mjesta, iz istog onog mraka i tišine, isti rasporen glas i ista slabost, još jednom, isti bijes i ista bijela nemoć, u najsitniji dah ista ženska duša udara k’o vulkan pod nebeskim svodom i otvara nebo da sve u njem’ prsne. Muškarac na stepenicama starog tramvaja steže šakom ručku otvorenih vrata dok mu niz lice teče ljetna kiša. I prokapa u isti čas nad Sarajevom, velikog mi Boga. Prokapa sitna umiljata kiša, zašušta ispod Trebevića i nadleti nad nama kao bijela lastavica, pa nas pokri i pomilova, pa nas utješi, oživi nas i umiri. Reče da smo tu i da nas ima, jednako kao što ima i nje, i da samo treba zastati na tren, život da nađe sebi samom put.
Mladić širom otvorenog oka spustio sitan korak na sarajevski asfalt, obraze podigao nebu, jedno ime izgovorio, umio se kišom ispod svetog grada i obrisao dlanovima uzdrhtalo lice. Zatim ušao u tramvaj, zatvorio vrata. Par trenutaka kasnije, pljusak je k’o brižna majka uspavao Sarajevo, a žena se na Tabiji smijala i plakala, u istom dahu mokra pod nebom.
Odlomak, “Dunjaluk”